Želite li zaista znati kako se živi u Evropskoj Uniji?

Dođite u Hrvatsku, čak i neke druge zemlje “Nove Europe” poput Bugarske i Rumunjske. U centru metropola ćete vidjeti ljude kako šeću duž elitnih okupljališta, od restorana do restorana, od elitnih butika do caffe barova. No sve ovo je samo fasada, jer samo nekoliko desetaka kilometara dalje ćete vidjeti ruševne tvornice, vidjet ćete prostim okom vidljivo siromaštvo. Vidjet ćete kako je Europska unija slomila naše ekonomije i ljude koji uzalud pokušavaju naći posao.

 

 

Ono što nećete vidjeti su sretni mladi ljudi, jer su neki od njih zemlju zbog posla napustili privremeno, a drugi zauvijek. Čini se da postoji sloboda govora i da je moguće kritizirati vladu, ali ne previše, dok je kritizirati poslodavca ravno samoubojstvu. Ako ikad, ne daj Bože, kažete nešto u prilog Rusije, otvoreno ili ne ćete dobiti etiketu špijuna, sudionika optuženog za sve smrtne grijehe.

 

Rekli su nam da Europska unija znači otvorene granice i da možemo slobodno odmarati po zapadnoj Europi, ali tko će ići? Iako je prema metodologiji Međunarodne organizacije za rad (ILO sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti u prosincu iznosila 11,4 posto, to slatka laž službenih statistika Eurostata i vlade. U stvarnosti je nezaposlenost dvostruko veća i najmanje četvrtina radno sposobnog stanovništva ne može naći posao. Tko može raditi, granice su mu otvorene. Sretan put!

 

Ali, tko su oni koji odlaze? Možda menadžeri, tehnolozi i inženjeri? Ne, odnosno, njih ih je vrlo malo. To su radnici koji peru posuđe po restoranima, rade na gradilištima i njeguju umiruće bogate Europljane po zapadu. Radnici migranti! To je ono što nam je dala Europska unija, sposobnost da bez vize radimo kao nekvalificirana radna snaga.

 

Da, otišli smo u EU, ali Europska unija nikako da dođe do nas. Još uvijek imamo iste korumpirane vlade, iste korumpirane dužnosnike, a dobili smo i stroge propise, pravila i metodologije Europske unije.

 

Mi smo uništeni i slomljeni od strane EU, ali se to pravdalo kao nužne privremene nedaće tranzicije. Bruxelles nam daje  neke poticaje za razvoj, a što se događa s novcem, nitko ne zna. Sav novac završava u džepovima državnih dužnosnika, pa čak i ako se negdje potroši, to su uvijek “njihovi” projekti.

 

Nesposobne vlade dobivaju kredite od Međunarodnog monetarnog fonda ili se zadužuju na tržištima kapitala “po povoljnim uvjetima”. Kako to divno zvuči, iako se uvijek lukavo prešućuju diktati nove ekonomske politike, što su uvijek  strogi uvjeti koji u konačnici uništavaju gospodarstvo zemlje.

 

Mirovinska reforma u Hrvatskoj, zbog koje smo dobili pohvale iz MMF-a i Svjetske banke, prošla je neopaženo, a oni koji su rođeni nakon 1962. će imati mirovinu da s njom neće preživjeti ni deset dana u mjesecu, ako je uopće dožive.

 

Ranije je cijela industrija sustavno uništena privatizirano je sve što je vrijedilo, a ostatak je izrezan u staro željezo. Poljoprivreda je potpuno uništena, kao i sustav visokog obrazovanja. Sada imamo masu nekakvih sveučilišta na kojima se za mito izdaju diplome visokog obrazovanja. Sve što možemo ponuditi za izvoz je jeftini nekvalificirani rad.

 

Bijela kuga i depopulacija prijeti da uništi neke zemlje. Bugara danas ima jedva 9 milijuna, dok u Hrvatskoj službeno živi 4,2 milijuna ljudi, iako demografi upozoravaju da bi stvarna brojka mogla biti 3,8 milijuna. Mladi parovi više ne žele imati djecu. Tko može taj bježi i ostavlja djecu roditeljima, čime se stvara generacijski jaz. Dijelu mladih ljudi koji rade na Zapadu djecu podižu djedovi i bake. Djeca ne vide svoje roditelje i  to je također cijena ulaska u EU.

 

Željeli smo drugačiji život, ali nije ispalo tako, iako sami sebi još uvijek ne želimo priznati da smo okrutno prevareni. Utrčali smo bezglavo u EU, bez pitanja i vjerovali smo zapadnoj propagandi. Nadali smo se da ćemo ulaskom u EU živjeti bolje, ali nam je život postao nepodnošljiv!

 

Ulazak u EU je bio koristan za šaku tajkuna, koji su već ranije kao lešinari nacionalnu ekonomiju doveli do ruba bankrota. Uski krug ljudi živi na visokoj nozi, a većina na rubu egzistencije. A kada se bogati nađu u problemima, onda se metodom Superhika namaknu sredstva po modelu uzmi siromašnima, imaju malo, ali ih je puno, pa se taj novac preusmjeri onima koji su preveliki da bi propali.

 

Primjer Agrokor, “too big to fail”, stoga će se već nekako naći model kojim spasiti gazdu kako bi se sačuvao, jer prema nekim izvorima kompanija čini 15% hrvatskog gospodarstva, a prema odvjetnicima Todorića iz Jutarnjeg lista 3,3%, što opet nije malo. Vjerujte u brojku koju hoćete, ali će tranzicija i ulazak u Europsku uniju dovesti do toga da ćemo mi spašavati posrnulog diva, jer u suprotnom slučaju „neće biti novca za mirovina, kao što je svojevremeno zaprijetila Vesna Pusić da će se dogoditi ako na referendumu glasamo protiv ulaska u EU. Sada, kada nam je Bruxelles “velikodušno” dao priliku da nam mirovinske fondove preuzmu privatne tvrtke, svi koji su rođeni 1962. godine i kasnije imat će 27 posto niže mirovine, a znatnije smanjenje javnih izdataka počelo bi od 2027. godine jer će uz državu mirovine u većem broju početi isplaćivati i privatni mirovinski fondovi.

 

Izađimo iz Hrvatske na trenutak. U ožujku 2013 se fotograf, planinar i politički aktivist Plamen Goranov (36) javnim činom samožrtvovanja zapalio ispred općine Varna. U znak protesta protiv siromaštva, korupcije, nepravde i nebrige vlasti. Ako već njegova zemlja umre, zašto bi on živio? Ova smrt nije bila jedina. Kasnije je još petero ljudi učinilo isto, među njima otac petero djece, Venceslav Vasilev (53), koji je izgubio je posao, a ovršitelji su mu oduzeli obiteljsko imanje zbog komunalnog duga od 219 eura za vodu. Kada se zapalio, nezaposleni Trajan Petrov je imao samo 26 godina.

 

“Ovo se nikada nije dogodilo u povijesti Bugarske! Mi smo kršćanska zemlje i ne poznajemo radikalizam i fundamentalizam. Samožrtvovanje ljudi je nešto neočekivano i šokantno. Za sve kršćane je političko samoubojstvo neprihvatljivo. A mi ne sumnjamo da su ova samoubojstva  politička. Ako se netko želi ubiti, ima dosta drugih bezbolnijih načina. Kada se samožrtvuje, čovjek ne umire odjednom, nego prethode tjedni mučenja i agonije”, ogorčeno piše legenda bugarskog novinarstva Valerij Naidenov.

 

Što se dogodilo ne samo s Bugarskom, nekoć plodnom i prosperitetnu zemljom? Što se s nama gdje listu suicida pune nezaposleni, branitelji, siromašni i napušteni?

 

Netko će reći da po statistikama živimo bolje od barem 150 zemalja na svijetu. Koga briga za statistike, ako u siječnju dobijete račun za grijanje i struju dva puta veći od mirovine. Nakon toga su Bugari izašli na ulicu, jer je prazan hladnjak pobijedio propagandu. Političari i elita žive u svom svijetu i vjeruju da je ljude moguće nahraniti govorima o “europskim demokratskim vrijednostima”. Ali to nije tako.

 

Onda se tu i tamo pojave izljevi gnjeva i ljudi izađu na ulice. Dođu na prosvjed, ali ne kao građani koji imaju jasne vrijednosti i ciljeve, nego kao ogorčeni potrošači. Mašu, viču i na kraju se umore. Na kraju postoji sam jedan izlaz –pobjeći!

 

Zanimljiv je vic koji možda još nije došao do Hrvatske, ali bi bio aktualan: “Postoje dva načina za izlazak iz krize – Terminal 1 i Terminal 2 u zračnoj luci.” Mladi, talentirani i tvrdoglavi spakuju stvari i bježe bez osvrtanja, ostavljajući starce da umru u selima. Dijelovi Hrvatske su doslovno raseljeni, a državni vrh lije krokodilske suze i podsjeća nas kako je nekada Slavonija hranila cijelu Hrvatsku i dobar dio bivše države, te kako su za vrijeme velike gladi u Hercegovini slavonski seljaci usvajali tisuće hercegovačke djece i spasili ih od sigurne smrti.

 

Danas Slavonija nalikuje na područje Černobila. Točni podaci o iseljavanju se kriju, ali su Hrvatsku napustile desetine, ako ne i stotine tisuća ljudi.

 

Ekonomska kriza se poklopila sa strašnom demografskom katastrofom, a da vlada nije u stanju izraditi jasnu srednjoročnu strategiju demografske obnove. Možda bi i htjela, ali ne smije. Neki tvrde da će do 2050. ili 2060. godine, potpuno nevažno, broj stanovnika u Hrvatskoj pasti ispod 3 milijuna ljudi. Ovo su prilično točne procjene, ako uzmemo broj rođenih, umrlih i iseljenih. Gori od nas su samo Estonci i Litva, ako se ne varam. Ova zemlja se nikada nije suočila s ovakvim kolapsom u svih 1300 godina povijesti, bez obzira u kojoj državnoj zajednici i monarhiji.

 

Što je još gore, demografsku i ekonomsku krizu prati moralno propadanje. Društvo je sada puno pokvarenije nego u doba bilo koje okupacije, kada su ljudi bili ujedinjeni idejom borbe za oslobođenje.

 

I što još žele od nas?  Imali smo nekoliko stoljeća austro-ugarskog i turskog jarma, na što smo se već bili navikli. Onda u došli Prvi svjetski rat i Kraljevina Srbija i oslobodili nas, ali očekivanja nisu bila ispunjena. Kasnije smo u inat Srbima pjevali u zboru s Nijemcima i Talijanima, koji su pred najezdom Crvene armije i Titovih partizana pobjegli i poručili nam da se snalazimo kako znamo. Onda je došla Titova Jugoslavija koja se 1990. “oslobodila sama sebe”.

 

Kakva nam može biti naša budućnost? U redu, živimo dan po dan, što i nije loše, obzirom da cijelu povijest, ako izuzmemo nekoliko svijetlih primjera, sjedimo i čekamo da nas netko spasi. Ali kako smo došli u ovu situaciju?

 

Mnogi će reći da je bio rat, da su drugi napredovali dok smo mi pet godina ratovali, pa pet godina obnavljali porušeno i kakve sve ne isprike. Laž. Bili smo pijuni na geopolitičkoj šahovskoj ploči i kada je propao Sovjetski Savez pobjedonosne, hladne i željne oči su gledale kako se dograbiti kapitala. S ratom i bez njega bi kolaps željezne zavjese otvorio put dominaciji svjetske oligarhije pod izgovorom “globalizacije” i ” slobodnog tržišta”.

 

Vlasnici multinacionalnih korporacija su trljali ruke od radosti i pred njima se otvorio ogroman i bespomoćan teritorij u kojem su ljude ispranog mozga pokorili s naivnim parolama o demokraciji, slobodama i pravima čovjeka.

 

Plan oligarhije je zapravo bio vrlo jednostavan, kao svi planovi ranijih osvajača. Osvojeno područje iskoristi, poniziti, uništiti, isisati sve iz njega, a za stanovništvo stvoriti stanje permanentnog ropstva. Plan je bio jednostavan, ali su metode bile puno suptilnije, a nije bilo nikoga da se svemu suprotstavi.

 

Ranih ’90-ih i kasnije su zemlje bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije, koja nije bila njegov dio, preplavili američki ekonomski savjetnici i konzultanti. Baš kao Pinochetovi “Chicago Boysi“, skupina ekonomista obučena od strane američkog Ministarstva gospodarstva  na sveučilištu u Chicagu kod  Miltona Friedmana i Arnolda Harbergera. Bili su dobro obrazovani, uljudni i besprijekorno odjeveni ljudi, prema njihovim stavovima nepokolebljive pristaše slobodarske desnice. Međutim, sloboda u ekonomiji je jedna od najnehumanijih teorija koja negira socijalnu državu, kao i bilo kakve državne intervencije u gospodarstvu. U stvari, to je neka vrsta ekonomskog darvinizma. Neka u slobodnoj konkurenciji preživje jaki, a slabe će se protjerati među horde beskućnika.

 

Možda tek sada razumijemo razmjere takozvanog slobodnog tržišta i europskih normi i pravila. Država bi trebala odustati od financiranja zdravstva, obrazovanja, a porezni i mirovinski fondovi trebaju biti privatni. Ako sami ne odvajate novac za preživljavanje u starosti, onda krivite sami sebe. Ako ste siromašni i bolesni, sjedite i plačite na ulazu neke dobrotvorne ustanove. Vaša djeca su samo vaš problem i ne tražite od države da se brine za njih.

 

U “pristojnim” zemljama zapadne Europe s jakim socijalnim politikama se ljudi s ovakvim idejama nisu smjeli n približiti javnoj upravi, jer bi ih odmah pregazili ratoborni sindikati, ali su u bivšim socijalističkim zemljama dočekani sa svim počastima. Plaćalo im se za savjete, a lokalni političari su pred njima ustajali na stražnje noge, začarani frazama o “reformi tržišta”.

 

Posljedica svega je da su zapade kompanije u bescjenje pokupovale doslovno sve strateške sektore. Jedno se vrijeme od tog novca čak živjelo dobro, ali je kasnije sve došlo na naplatu. Naravno prodaja nacionalne imovine se neminovno odrazila na BDP i prihode stanovništva. A kako su samo svi bili sretni zbog “stranih ulaganja”. INA – MOL je ogledni primjer te sreće, T-Com da ne spominjemo i tako dalje unedogled.

 

Osim toga, ovi su emisari podučili naše dužnosnike kako je za demokraciju dobro da vlada novac poreznih obveznika troši na prozapadne nevladine organizacije. Na kraju smo se pretvorili u koloniju pod političkom kontrolom Europske unije.

 

No, imamo predivne mogućnosti. Na primjer, možemo napraviti salatu i sve kupiti u supermarketu preko puta. Turske ili jordanske “plastične” rajčice “paprika” iz Nizozemske i Makedonije, luk iz Kine i sir iz Francuske sira.  Omjer uvoza i izvoza voća i povrća je katastrofalan, a mi bagerima zakopavamo tone mandarina, dok rakiju pečemo krišom u podrumima, kao Al Capone. Proizvodnja alkohola u privatnom sektoru je strogo regulirana i vjerojatno će u dogledno vrijeme biti zabranjena, a stara izreka kaže da je selo bez rakije, kao selo bez crkve.

 

Dobro, zašto smo pristali na kapitulaciju. Veliku su ulogu odigrali mediji i takozvani think-tankovi koji se financira od strane američkih, a dijelom i europskih fondova. Sve ove institucije dopunjavaju jedna drugu, a zajednički moto i nit vodilja im je – demokracija. Tako imamo zakladu ovu ili onu, zaklade za demokratske studije i institute za liberalne strategije, koji nikada ne otkrivaju prave ciljeve.

 

Ljudi žive u njihovo u zatočeništvu i postali su žrtveni pijun na šahovskoj ploči. Mi služimo interesima drugih i kvarimo odnose s onima s kojima možemo raditi na obostranu korist. No, naši europski i američki prijatelji nas tapšu po ramenu i govore: “Bravo, dečki! Imate demokraciju! “. No, što znači ta demokracija? To nije vladavina naroda, nego moć “demokrata”.

(logicno.com)

Želite li zaista znati kako se živi u Evropskoj Uniji?

| Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-