Zadnju smrtnu kaznu u BiH izrekao Okružni vojni sud u Sarajevu: Ratni zločinci Damjanović i Herak nikada nisu pogubljeni

U našoj državi smrtna kazna je ukinuta 1998. godine, ali je prije toga zabilježeno nekoliko slučajeva u kojima su zločinci kažnjavani, uglavnom, strijeljanjem. 

 

Jedno od strašnijih ubistava koje se dogodilo na području BiH, a za koje je dosuđena smrtna kazna, desilo se 1970. godine. Tada je osuđen Nail Ikanović iz Prijedora, koji je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece.

Ikanović je radio u Njemačkoj, a njegova supruga i djeca su bili u BiH. On se u Njemačkoj zaljubio u ženu koja ga je zbog novca nagovorila da ubije svoju suprugu i djecu. Vrativši se kući, Ikanović ih je svih četvero ubio sjekirom i odmah se vratio za Njemačku odakle je izručen. Ujutro je Ikanovićev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na mjestu. Međutim, smrtna kazna nad Ikanovićem nije izvršena jer se ubio u Centralnom zatvoru dok je čekao odluku o pomilovanju. Objesio se za rešetke zatvorskog prozora.

Mnogi Zeničani se i danas sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Zbog ovog ubistva pred streljačkim vodom su 1972. godine završili Crnogorci Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović.

 

Pokopani na neoznačenoj lokaciji

Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nenamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je jednog dana otišla u kuću Čalića i predstavila se kao žena koja traži stan za svog sina, te je tako upoznala Brunu i njegovu majku.

Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila fizičkog radnika Bajčetu, kojem je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem.

Oni su uhapšeni u vozu prilikom povratka u Crnu Goru, te su ubrzo osuđeni na smrt, nakon čega su strijeljani i pokopani na neoznačenoj lokaciji.

Posljednju smrtnu kaznu u našoj državi izrekao je Okružni vojni sud u Sarajevu, koji je 12. marta 1993. osudio Borislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su dobili jedinstvene smrtne kazne za krivična djela genocid, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Herak je osuđen i za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Međutim, njih dvojica su ipak ostali u životu, jer je 16. decembra 1995. godine na pravnu snagu stupio Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Time je prestala mogućnost da sudovi izriču smrtnu kaznu ili da odrede njeno izvršenje ukoliko postoji pravomoćna presuda kojom je izrečena takva kazna.

U presudi se navodi da je Herak, služeći u neprijateljskoj, takozvanoj Vojsci Republike Srpske, od 16. maja 1992. do polovine oktobra 1993. godine, kao pripadnik “Biočke čete”, a kasnije i kao pripadnik “Kremeške čete”, izvršavao naredbe o etničkom čišćenju sela od muslimanskog stanovništva, te prinudno raseljavao i ubijao muslimane sa područja Vogošće.

Borislav Herak i Sretko Damjanović su tokom istražnog postupka i suđenja priznali da su u motel “Kod Sonje” odlazili “dva-tri puta sedmično”. Herak ga je opisivao kao “zatvor za žene i javnu kuću za srpske borce”. On je potom priznao da je, pošto ih je prethodno silovao, ubio šest djevojaka Anisu, Fatimu, Mairu, Sabinu, Senadu i Šubulu.

– Imali smo naređenje da silujemo zatvorenice zbog jačanja morala srpskih vojnika – izjavio je tada na suđenju.

 

Silovanja i ubistva

Herak je prvi srpski vojnik osuđen za genocid i na smrtnu kaznu. On je nakon hapšenja priznao da je ubio više od 35 ljudi i silovao desetke djevojaka, od kojih je neke lično ubio, većinom na području u to vrijeme okupirane Vogošće. U presudi su potanko opisani monstruozni zločini koje je Herak počinio tokom rata. Nakon silovanja “kod Sonje”, djevojke bi, zajedno sa saučesnicima, odvodio na brdo Žuč gdje bi ih strijeljao, te njihova tijela sakrivao u grmlje.

– Zadnji put odlazi u “zatvor kod Sonje” sa Savom Slagalom gdje im Dragan Damjanović dovodi djevojku po imenu Sabina staru 25 godina, odvode je na sprat i uvode u sobu u kojoj su i ranije bili. Damjanović joj je naredio da se skine, a zatim su je silovali. Djevojka je nakon toga odvedena na brdo Žuč, gdje je Herak ubio hicem iz automatske puške – navodi se u presudi Vrhovnog suda BiH.

Na ovu presudu advokati osuđenih zločinaca su se nekoliko puta žalili, ali je te žalbe Vrhovni sud BiH odbijao, da bi drugostepeno vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu krajem novembra 1998. preinačilo smrtnu kaznu u kazne zatvora od po 40 godina za Heraka i Damjanovića.

Nakon ponovne žalbe Vrhovnom sudu Federacije BiH, sud je u martu 1999. odlučio da ranije određene kazne postanu kazne zatvora od po 20 godina.

Herak je iz zatvora na Igmanu izašao na slobodu krajem augusta 2012, a poslije toga mu se gubi svaki trag. On će ostati upisan u bh. historiji kao zločinac koji je, osim pred sudom, hladnokrvno i detaljno skoro svaki zločin koji je počinio opisao u vojnom zatvoru u Sarajevu pred grupom novinara među kojima je bio i John Barnes iz “New York Timesa”, koji je priču o zlikovcu pronio širom svijeta. Sretko Damjanović pušten je kući u julu 2002. godine.

 

Zbog druge žene ubio sina

Posljednja smrtna kazna, za zločin koji nije u vezi sa ratnim dešavanjima u BiH, izvršena je 1976. godine. Strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja.

Nakon što je ostao udovac sa šestogodišnjim sinom, Prodić se ponovo oženio. Sa novom suprugom, Leksijom, imao je dvoje djece. S obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je na Prodića vršila pritisak da ga se riješi kako bi njena djeca dobila dio imovine.

Dušan je vremenom podlegao pritisku, te je skovao plan i poslao sina u posjetu djedu u selo Pojezna. Tako je jedne prilike svog sina gurnuo u rijeku Ilovu. Dječak je isplivao, ali ga je otac uhvatio i gurnuo pod vodu, te ga rukom držao ispod površine. Dok je jednom rukom gušio sina u drugoj je držao tranzistor, kako mu se ne bi pokvasio. Istu kaznu dobila je i njegova supruga Leksija, ali je kasnije pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora, dok su djeca data na usvajanje.

 

Najviša kazna 40 godina zatvora

Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, čiji je potpisnik BiH, i evropskoj pravnoj stečevini, smrtna kazna je u potpunosti zabranjena. Toga se pridržavaju sve evropske države osim Bjelorusije u kojoj je izricanje i izvršenje smrtne kazne dopušteno.

Ustavom BiH iz 1995. godine, onemogućeno je izricanje i izvršenje smrtne kazne u Bosni i Hercegovini. U Federaciji je smrtna kazna ukinuta 1998. godine donošenjem Kaznenog zakona kojim je ona zamijenjena kaznom zatvora u maksimalnom trajanju od 40 godina.

Međutim, Narodna skupština RS-a nikada nije izmijenila Ustav tog entiteta. U RS-u nije izrečena nijedna smrtna kazna, a i da jest, svakako ne bi mogla biti izvršena zbog onoga što propisuje Evropska konvencija o ljudskim pravima.

 

Izvor: Faktor

Zadnju smrtnu kaznu u BiH izrekao Okružni vojni sud u Sarajevu: Ratni zločinci Damjanović i Herak nikada nisu pogubljeni

| Bosna i Hercegovina, Da se ne zaboravi, Slider |
About The Author
-