Inovacija, odnosno novi pristup koji Vam donosi časopis Stav, sastoji se upravo u uspostavljanju simetrije i vage onih silnica bosanskohercegovačkog društva koje su se do sada smišljeno i artificijelno postavljale kao suprotstavljenost i nepomirljiva razlika.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

“Znate, ja više uopće ne čitam bosanske novine. Ne mogu. Čitam one hrvatske, ne uznemiravaju me. To što je uhapšen Sanader, to što je neko tamo nešto ukrao ili nekog ubio, ne tiče me se, ali uživam u dobrim pričama i reportažama. Ovi naši ga pretjeraše”, povjerila mi se vremešna gospođa dok sam čekao ljekarski pregled u jednoj sarajevskoj ambulanti.

U isti tren shvatih da je taj dan jedina “pozitivna” stvar u bosanskwim medijima, koliko god to paradoksalno zvučalo, bila ujedinjenost u tuzi za preminulim kultnim kantautorom Kemalom Montenom.

Dobri Kemin duh izazvao je lijepa sjećanja velikog broja njegovih prijatelja i saputnika. No, nije ni to dugo potrajalo. Ubrzo su se počeli javljati oni koji su ustvrdili da duh Sarajeva više nije isti kao što je bio u kultnoj Keminoj pjesmi “Sarajevo, ljubavi moja” i da je Sarajevo danas ružno i opasno i prljavo… Zar bi bilo moguće da ijedan grad ostane isti punih četrdeset godina nakon što je pjesma o njemu nastala?

“Niđe na svijetu”

Približno u isto vrijeme nastala je i kultna pjesma Franka Sinatre “New York, New York” pa nikome ne pada na pamet da raspamećeno i patetično kuka što New York više nije onaj isti grad iz sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Davati slične primjere i kontrargumente mogli bismo do u beskraj, ali bi svrsishodnije bilo da se upitamo šta je uzrok ove sumanute histerije i uznemirene strke, razorne, bezoblične, podrivačke, prazne i jadne djelatnosti većine današnjih medija u Bosni i Hercegovini.

Pojednostavljeno rečeno – navukli su tamne naočale, uporno ih ne žele skinuti i vide samo crninu. Cijelu su zemlju zavili u crno. Zbog čega smo nervozni, sebični, zluradi, zbog čega nam vrijeme tako brzo prolazi, zbog čega smo na gubitku? Imate li odgovore na ova pitanja? Možda ste ih potražili u nekoj novini na kiosku, na web portalu ili televiziji i umjesto odgovora ili nade da može biti bolje dobili ideju da bi bilo najbolje ili odseliti, ili ubiti se, ili zapaliti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Nemojmo se obeshrabrivati i zamarati jadikovkama o tome kako se očigledno “vani živi bolje” i kako “ovo niđe na svijetu nema”. Nismo se dosjetili da iz faze pričanja o tome “kako bi nam to idealno moglo biti” pređemo u fazu pričanja o tome “šta je to realno” što možemo učiniti da bi nam bilo bolje. Jedan od razloga jeste i sama stvarnost u kojoj nekadašnji sarajevski Nadrealisti više nemaju materijala za svoje satirične igrokaze, jer nam se sve čini nadrealnim.

Inovacija, odnosno novi pristup koji Vam donosi časopis Stav, sastoji se upravo u uspostavljanju simetrije i vage onih silnica bosanskohercegovačkog društva koje su se do sada smišljeno i artificijelno postavljale kao suprotstavljenost i nepomirljiva razlika. Odnos prema tekućoj društvenoj stvarnosti, dakle, podrazumijeva “zdravo” promišljanje te lucidni pristup. S tim da je uredništvu posve jasno da bilo koji medijski projekt, koji je krenuo s naivnom nakanom da bude isključivo pozitivan glas, nije uspio. Skinuti tamne naočale, naime, ne znači staviti one ružičaste. Naš će časopis graditi izazovnu dramaturgiju koja jedina može garantirati pažnju čitalaca.

Sirat-ćuprija

Napokon, životno nas može odrediti misao da je Bosna upravo najbolje mjesto gdje se možemo učiti svakoj vrsti tolerancije, iako to ponekad znači hodati po sirat-ćupriji. Ostanemo li u Bosni normalni i zdravog razuma ujedno smo pobijedili vlastite uskogrudnosti.

Pritom, kako rekosmo, idealizam ne može pomoći. Nije dovoljno tek reći “Ja volim Bosnu”. Ili, kao neki otići još dalje i ustvrditi da smo i “danas spremni poginuti za Bosnu”, “krvariti za Bosnu” i slično. Pomislit ćemo da je ta krajnja spremnost na veliku žrtvu upravo zbog viška ljubavi prema vlastitoj zemlji, no, nismo li shvatili da ljubav nikada nije krajnost? Ona može biti sredina, a može se i ovako shvatiti – zašto neko napokon ne kaže: “Ne želim umrijeti za Bosnu, želim živjeti za Bosnu!”

Možda će tada uslijediti želja za prijateljstvom, pravim dubokim mirnim snom, za smijehom. Možda ćemo tada, skinuvši tamne naočale, zauzeti ispravniji Stav.

 

Faktor.ba/Kokodix.com

Skidanje tamnih naočala: Ne želimo umrijeti za Bosnu, želimo živjeti za Bosnu

| Kolumne |
About The Author
-