(SJEĆANJA NA RAT) Hata me je nazvao i pitao: Džamijo, zar ukidaju Vojnu?

Prije neki dan, prijateljica me upoznaje sa svojim mužem, zaboravljajući da smo i lani bili na istom mjestu i da smo se upoznali.

 

On nas obje čudno gleda i kaže meni:

-Jednom mi je u bolnici došlo da te zveknem svom snagom. Doveo sam prijatelja na samrti, a ti uporna li uporna, ne popuštaš me i izvlačiš informacije iz mene, gdje je ranjen ali eto, imala si prolaz kod nas jer smo te viđali po linijama.

Sjetih se ja tog momka, Vikićevog specijalca. Sa ove vremenske distance i nije moglo biti drugačije.Bila bih tad veoma nesretna da se vratim s praznom trakom. Sve mi žao da svijet ne vidi ubijanje Sarajeva.

I jesam bila i dosadna, i nepristojna, a ponekad možda i podrška. Nisu još strani novinari bili uhvatili ritam i nas šačica sarajevskih novinara, poput mojih drugarica i drugova iz Oslobođenja i tadašnjih Večernjih, sumanuto smo trčkarali po cijeli dan i noć i bilježili svaki projektil koji je pao na grad. Gotovo da ne postoji ama baš nijedan dokumentarac da nema barem jedne scene kojoj sam prisustvovala.

Epilog, samo zažmurim, a nekad mi se i želudac prevrne zbog autorske krađe. Al’ hajd. navikli smo mi to, niko od nas nije dobio ništa i presretna sam zbog toga. No, večeras sam prvi put zaplakala na neku svoju priču. Emitirana je u emisiji Pošteno. Napravljena je 1992. u Vojnoj bolnici. Sjećam se tog dana. S doktorom Abdulahom Nakašem, popela sam se na vrh i bilježila jezivu istinu.Istovremeno, stizali su automobili, dovozeći ranjene i mrtve građane.

Često smo i mi kupili tijela u naš kombi koji su vozili Ivan i Hata. Hata me je, a da ne znam zašto, umjesto Arijana zvao džamija. Tako je i danas. Iz daleke Australije pita:” Džamijo, zar ukidaju Vojnu?”

Poslije tog dana, svaki sljedeći, nizale su se moje reportažice. U međuvremenu, sprijateljila sam se s mnogim koji su radili tamo i što je važno, ta prijateljstva su ostala iskrena i jaka. Činili su čuda, vraćali živote čak pravili i inovacije poput ljepljenja rana. Bili su porušeni i skoro svaki dan gađani, a tako dostojanstveni i humani. To su moje uspomene i ne može ih niko preseliti. U svemu drugom sam krhka i nemoćna.

 

Piše: Arijana Saračević Helać 

(SJEĆANJA NA RAT) Hata me je nazvao i pitao: Džamijo, zar ukidaju Vojnu?

| Bosna i Hercegovina, Kolumne, Sarajevo, Slider, Vijesti |
About The Author
-