Ljubitelji automobilskih utrka uvijek si iznova postavljaju isto pitanje: tko je najbolji vozač svih vremena? Je li to Michael Schumacher, Juan Manuel Fangio, možda Alain Prost ili Ayrton Senna; Jim Clark, Jackie Stewart ili Niki Lauda?

 

Uz golemo poštovanje prema svim velikanima auto-sporta – pravo pitanje bi zapravo trebalo glasiti: je li to Tazio Nuvolari ili Rudolf Caracciola?

Naravno, vrlo je teško uspoređivati pojedine epohe Formule 1, pogotovo ih kad se uspoređuje s predratnim Grand Prixijima, to jest s „Europskim automobilskim prvenstvom“ (koje je bilo najjače automobilsko natjecanje prije osnutka Formule 1).

Sedamnaest sezona Michela Schumachera nije isto što i (samo?) devet sezona Jackieja Stewarta, kao ni međusoban odnos broja utrka (307:99) ili broja pobjeda (91:27). Međutim, svi poznavatelji će se složiti da su te epohe, bolidi, staze pa i vozači neusporedivi.

Kontinuitet vrhunskih automobilskih natjecanja proteže se još od 1950. ili čak od 1902., a to naprosto potiče izbor najboljeg vozača „svih vremena“?

Zašto? Zato što to ljubitelji utrka – jednostavno uvijek pokušavaju!

Europsko automobilsko prvenstvo održavalo se od 1931. do 39. godine, s pauzom 1933/34. Svake godine je između tri i pet Velikih nagrada bodovano za Prvenstvo.

Rudolf Caracciola osvojio je tri naslova (1935., 37.i 38.), a Tazio Nuvolari jednog (1932). Međutim, kao što to obično biva, nisu to jedini kriteriji po kojima se broji tko je „bolji“ ili „veći“.

„Kišni majstor“

Otto Wilhelm Rudolf Caracciola kojeg Nijemci i Britanci izgovaraju „Karačiôla“, a Talijani „Karȁčola“ – potomak talijanskih Napolitanaca – Nijemac je, rođen 1901. u gradiću Remagenu, nedaleko Nürburgringa. Umro je 1959. u Kasselu.

Počeo je, za današnje prilike vrlo kasno, kao dvadesetogodišnjak, nakon što se prethodno pokazao uspješnim u utrkama motocikala. Prvi trkaći automobil vozio je 1922., na berlinskoj stazi Avus, u tvorničkom automobilu Fanfir. Osvojio je ukupno četvrto mjesto, najbolje od svih Fanfirovih vozača. Zbog toga, i još nekoliko dobrih rezultata, sljedeće godine angažirala ga je tvrtka Daimler-Motoren-Gesellschaft, budući Mercedes-Benz.

Kao što u ta vremena to često biva – tvornički vozač je postao natjecatelj. Bio je to jedini način – ako nisi bogataš – da uđeš u krug trkaćih vozača. Uostalom, kao i Juan Manuel Fangio znatno kasnije.

Rudi Caracciola šest je puta osvajao Veliku nagradu Njemačke, što je rekord i do 21. stoljeća. Također, pripada krugu od samo trojice ne-Talijana koji je osvojio utrku Mille Miglia (1931.), uz Fritza Huschkea von Hansteina (1940.) i legendarnog Stirlinga Mossa (1955.).

Caracciolina „prava“ karijera započinje 1923., definitivnim dolaskom u momčad Daimler-Motoren-Gesellschaft. Sezone 1925. osvojio je pet pobjeda, a već je sljedeće godine ostvario senzaciju. Na posuđenom Mercedesu sudjelovao je u utrci na glasovitoj berlinskoj stazi Avus. Glavni konkurent Adolf Rosenberger poginuo je na utrci, a posljedično toj tragediji, nova je zvijezda rođena. Baš tog dana u Berlinu je padala jaka kiša,a Caracciola je stazu dugu 391 km prešao za 2h 54′. Od te pobjede mladog Nijemca svi su ga ubuduće zvali „Regenmeister“.

Regenmeister – Kišni majstor, Caracciolin nadimak koji je zaradio zbog nepobjedivosti po kiši. Nadimak koji najbolji vozači i danas nastoje revitalizirati, pa smo tako imali „Regenmeistere“ Ayrtona Sennu, Michaela Schumachera i Fernanda Alonsa. Dakle, već tada je bilo jasno da svi veliki šampioni – ako to zaista žele biti – moraju biti „Regenmeisteri“.

1927. Rudi vozi sportski automobil i pobjeđuje na utrci Eifelrennen, koja se vozi na tada novoizgrađenoj stazi Nürburgring, 1928. uzima prvu od svojih šest njemačkih Velikih nagrada.

Nastupio je i na prvoj Velikoj nagradi Monaca 1929., sa 7.1-litarskim Mercedesom i, nakon osvojenog slabog 15. mjesta u kvalifikacijama, završio na drugom mjestu, iza francusko-britanskog vozača Williama Grovera-Williamsa.

1933. godina bila je nesretna za Regenmeistera. Na kvalifikacijama za 5. Veliku nagradu Monaca, Caracciola je u 25. krugu kvalifikacija, zbog otkazivanja kočnica, izgubio kontrolu u zavoju Tabac i ozbiljno seozlijedio. Višestruki prijelom bedrene kosti liječnike je uvjerio da se Rudi više nikada neće utrkivati.

1934. Mercedes se, nakon velike ekonomske krize, vratio u utrke, jači nego ikada. Novi (prvi takav u povijesti) šef momčadi Mercedesa Alfred Neubauer pozvao je djelomično oporavljenog Caracciolu u novu momčad i dani slave bili su na pomolu.

Iako s jednom nogom kraćom i vidno hramajući – do Drugog svjetskog rata Rudi Caracciola osvojio je tri naslova Europskog automobilističkog prvaka, u konkurenciji asova kao što su bili Dick Seaman, Tazio Nuvolari, Manfred von Brauchitsch, Bernd Rosemeyer, Hans Stuck, Achille Varzi ili Hermann Lang.

1935. Regenmeister je osvojio tri od ukupno pet prvenstvenih Velikih nagrada i svoj prvi naslov Europskog automobilističkog prvaka. Sljedeće godine Caracciola je bio tek šesti u prvenstvu, s jednom pobjedom (Monaco), dva odustajanja i jednom preskočenom utrkom. Prvenstvo je bez muke uzeo ultra-popularni Bernd Rosemeyer, tada najveća zvijezda auto-utrka i budući šampion od kojega se mnogo očekivalo.

gore: Caracciola u Monte Carlu 1936.

Bilo je to vrijeme dominacije „Srebrnih strijela“, ponajprije Mercedesa, a Caracciola je bio glavni pouzdanik šefa Alfreda Neubauera. Mercedes je 1937. odnio četiri od pet Grand Prixa, a Auto-Union je pobijedio samo u Spa-Francorchmapsu. Caracciola je uzeo tri prvenstvene pobjede i osvojio svoj drugi naslov, ispred von Brauchitscha i Langa, također na Mercedesima.

Skoro identičan ishod imala je i sezona 1938., s obojicom istih vozača na drugom i trećem mjestu poretka.

Te godine je Rudolf Caracciola postavio i svjetski brzinski rekord: tzv. ‘leteći kilometar’ odvozio je brzinom 432 km/h. U pokušaju da rekord popravi, njegov konkurent i prijatelj Bernd Rosemeyer krenuo je svojim Auto-Unionom na cestu, unatoč Rudijevom upozorenju o vjetru. Upravo to, iznenadni nalet vjetra pri 400km/h, odbacio je Rosemeyerov bolid i to je bio kraj njegovog dinamičnog života.

Caracciola se nastavio utrkivati u dorađenom i moderniziranom Mercedesu. Na sva četiri Grand Prixa 1938. pobjede su zabilježili različiti vozači (Caracciola, von Brauchitsch i Seaman za Mercedes te Nuvolari na Auto-Unionu), ali je Rudi imao dva druga mjesta i jedno treće te tako odnio svoj treći i posljednji naslov Europskog automobilističkog prvaka.

1939. bila je sedma i posljednja sezona Europskog automobilističkog prvenstva. Caracciola je osvojio treće mjesto u ukupnom poretku, s jednom pobjedom, dva odustajanja i jednim drugim mjestom. Prvenstvo je osvojio mladi Hermann Paul Müller, koji u karijeri nije skupio ni dvadeset utrka, ali je jedna pobjeda (Francuski GP) bila dovoljna za naslov prvaka uoči Drugog svjetskog rata.

„Mali veliki čovjek“

Caracciolin veliki prijatelj, takmac i najveći konkurent Tazio Giorgio Nuvolari rodio se 16.11.1892. u obitelji veleposjednika, u Castel d’Ariju pokraj Mantove, u Lombardiji. Umro je 11.08.1953., u Mantovi.

Ljubav prema utrkama i brzinama Tazio je baštinio od svoj strica Giuseppea, poznatog internacionalnog biciklista. Mladi Nuvolari počeo je s utrkama bicikala i konjskim utrkama. Možda je zato do kraja vozačke karijere nosio jahački kožni prsluk, kao obavezni dio imidža.

Slično kao njegov suvremenik Nikola Tesla, i dječak Tazio je sklopio padobran kućne izrade te jedva preživio skok sa stoga sijena.
U dobi od šesnaest godina dobio je posao kao mehaničar, a s dvadeset i dvije se pridružio talijanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Na bojištu je bio vozač saniteta, vozio ranjenike preko fronte, ali nadređeni su rekli da je „previše opasan“ za taj posao.

1920. godine Nuvolari se počinje natjecati u utrkama motocikala jer je nabavka trkaćeg automobila bila preskupa, čak i za njegovu prilično bogatu obitelj. Mali Veliki Čovjek ili „Leteći Mantovljanin“ bio je vrlo uspješan u klasi 350 ccm, pa je čak 1925. osvojio naslov Europskog motociklističkog prvaka u toj kategoriji.

Iste te godine prvi se put okušao u trkaćem automobilu Alfa Romeo, na automotodromu Monza kod Milana. U neslužbenoj konkurenciji mladi je Nuvolari postigao najbolje vrijeme kruga, ali i doživio tešku nesreću. Tjedan dana poslije – imobiliziranih nogu i sav zamotan u zavoje – pobijedio je na motociklističkom Talijanskom Grand Prixu – opet na motociklu od 350 ccm.

Sklon vožnji na nož i istjerivanju maksimuma, Tazio je često pobjeđivao i često izlijetao. Neke su ga novine jednom čak proglasile mrtvim.

Potkraj 1931. Leteći Mantovljanin će definitivno napustiti dva kotača i preći u trkaću momčad Alfa Romeo.

Kako je bio malog rasta (160 cm), nije imao dovoljno fizičke snage za pravovremeno okretanje glomaznih upravljača, pa je umjesto toga izmislio vlastitu tehniku kontroliranog proklizavanja.

Enzo Ferrari, koji je dvije godine prije toga osnovao Scuderiu Ferrari (unutar Alfe Romeo), pozvao je Nuvolarija u svoju momčad – među ostalim i zbog revolucionarne tehnike vožnje. I tako je u sinergiji njih dvojice nastao je prvi pravi trkaći bolid, konstruiran prema potrebama vozača. Od 1935. Nuvolari vozi za Enza Ferrarija, kao prvi „njegov“ vozač, desetljećima prije Fangia, Phila Hilla, von Tripsa, Surteesa, Laude i Gillesa Villeneuvea.

U prvoj sezoni za Alfu Romeo Nuvolari je imao jednu pobjedu, ali ne i bodove za prvenstvo. Sljedeće, 1932. godine, osvojio je Velike nagrade Italije i Francuske, a u Njemačkoj je bio drugi. Tako je osvojio svoj prvi i jedini naslov Europskog automobilskog prvaka.

1933. i 1934. Evropsko prvenstvo se nije održalo, ali su održavale Velike nagrade. Da su prvenstva održana… nikad se ne zna. Međutim, zna se da je upravo to razdoblje bilo najslavnije za Malog Velikog Čovjeka.

1933. pobijedio je na deset utrka, uključujući Mille Miglia i 24 sata Le Mansa. 1934. svi su bili u krizi, pa i Alfa Romeo. Nijemci uopće nisu ni nastupili. Tazio je te godine vozio za Maserati i Bugatti i osvojio oba Grand Prixa na kojima je nastupio. Neslužbeni pobjednik sezone bio je Achille Varzi, sa šest pobjeda na Velikim nagradama, a Rudolf Caracciolla te je godine pobijedio samo na Velikoj nagradi Italije u Monzi.

1934. u velikom su se stilu vratili Nijemci, a Nuvolari je potkraj sezone u Španjolskoj testirao Auto Union i bilo je nagoviješteno da će sljedeće godine preći u moćnu momčad iz Zwickaua. Ipak, ostat će vjeranScuderiji Ferrari do 1938., a te 1934. pod brendom Alfa Romeo osvojit će sedam utrka izvan prvenstva i jednu prvenstvenu, u obnovljenom Europskom automobilističkom prvenstvu. To mu je donijelo četvrto mjesto, a „Regenmeisteru“ Caraccioli prvo osvojeno prvenstvo, s tri pobjede od pet službenih utrka.

gore: Nuvolari na Nurburgringu 1935.

Najsenzacionalnija pobjeda te epohe (vjerojatno i šire) dogodila se 28. srpnja 1935. na stazi Nürburgring , pred 300 tisuća gledalaca. Prisutan je bio i sam Führer, a svi su očekivali pobjedu njemačkog vozača u njemačkom automobilu. Rosemeyer, Caracciola, Stuck, von Brauchitsch, Varzi i Lang na moćnim Mercedesima i Auto Unionima nisu mogli pratiti sitnog Nuvolarija na 70-ak konjskih snaga slabijem Alfa Romeo-Ferrariju.

U posljednjem od 22 kruga Tazio je sve više smanjivao zaostatak pred vodećim von Brauchitschem, a kad se približio na malih 200 m, službeni je spiker objavio da je na Nijemčevom Mercedesu pukla guma. Nuvolari je odjurio naprijed i pobijedio naočigled užasnutih Nijemaca i nacističkih glavešina. Organizatori su pod hitno morali nabaviti talijansku zastavu i himnu, jer osim njemačke ništa drugo nisu ni pripremili.

Drugi je bio Stuck, treći Caracciola, četvrti Rosemeyer, a nesuđeni pobjednik se dovukao na cilj kao peti. Postoje svjedočanstva da je Manfred von Brauchitsch svoj bolid parkirao daleko od boksova, kako mu se ne bi vidjele suze gnjeva i razočaranja. (Dakle, Mika Häkkinen na Velikoj nagradi Italije 1999. – zaplakavši zbog izlijetanja i gubitka vodeće pozicije, kad se skrivao u grmlju – uklopio se u tradiciju svog davnašnjeg slavnog prethodnika.)

1936. Europsko automobilsko prvenstvo osvojio je legendarni Bernd Rosemeyer, dok je Caracciola bio šesti, a Nuvolari treći.
Iste je godine Tazio pozvan u Sjedinjene Američke Države, da nastupi naVanderbilt cupu, tadašnjem najjačem američkom automobilističkom natjecanju. Nastupilo je svega nekoliko europskih vozača, a Nuvolari je među njima bio najveća zvijezda. (Bio je tu i Giuseppe Farina, kasnije prvi prvak Formule 1.)

U konkurenciji 45 vozača, Leteći Mantovljanin nije se odmah dobro snašao na stazi kakvu prije toga nikada nije vidio. No, nakon nekoliko krugova dobro se snašao na neasfaltiranoj podlozi i, unatoč kvaru na jednom cilindru, pobijedio s više od osam minuta prednosti pred drugoplasiranim, Francuzom Jean-Pierrom Wimillom na Bugattiju. Farina je odustao u sedamnaestom od ukupno 75 krugova.

Te je godine Nuvolari pobijedio na šest neprvenstvenih utrka, a najveću senzaciju – slično kao godinu ranije na Nürburgringu – složio je na Velikoj nagradi Mađarske, na prvi dan ljeta, na stazi Népliget Park u Budimpešti.

Gotovo sve utrke 1937. odnio je Mercedes, uz jednu pobjedu Auto-Uniona. Rudolf Caracciola uzima svoj drugi naslov Evropskog automobilističkog prvaka,a Nuvolari se mora zadovoljiti devetim mjestom i samo jednom neprvenstvenom pobjedom.
Sljedeću sezonu (1938.) Tazio nastavlja kao vozač Alfa Romeo-Ferrarija, ali nakon vrlo slabog starta sezone napušta momčad i odlazi na duži odmor.

Kod „srebrnih strijela“ Mercedes je bezecirao sve bolje vozače, pa jeAuto-Union očajnički tražio „pravog“ vozača i našao ga – u Taziju Nuvolariju.

U toj su sezoni sve četiri prvenstvene Velike nagrade osvajali drugi pobjednici: von Brauchitsch, Seaman, Caracciola i Nuvolari (pobijedio je u Monzi s krugom prednosti pred drugoplasiranim Farinom i tri(!) kruga ispred trećeplasiranih Caracciole i von Brauchitscha).

Europski prvak za 1938. godinu postao je opet Rudi Caracciola, s jednom prvenstvenom pobjedom, dva druga mjesta i jednim trećim. Tazio Nuvolari završio je prvenstvo na petom mjestu – s jednom prvenstvenom i jednom neprvenstvenom pobjedom.

1939. Europsko prvenstvo vozača sastojalo se od četiri utrke, a Nuvolari je na trima morao odustati. Samo na Velikoj nagradi Švicarske uspio je ostvariti plasman (5. mjesto), što mu je donijelo i peto mjesto u prvenstvu. Posljednji osvajač Europskog automobilističkog prvenstva – natjecanja koje se više nikada nije obnovilo – bio je Nijemac, vozač Auto-Uniona Hermann Paul Müller. Njemu je to bio, ne samo jedini naslov, nego je i ta pobjeda s francuskog Grand Prixa jedina u njegovoj kratkoj karijeri.

Deseta i posljednja neprvenstvena utrka 1939. sezone vožena je uBeogradu, 3. rujna – kad je Drugi svjetski rat već nominalno počeo.

gore: GP u Beogradu 1939.

Posljednja utrka uoči rata vožena je na ulicama Beograda, a bio je to prvi i zadnji Grand Prix Beograda, vožen pred 100 tisuća gledalaca. Pobijedio je Tazio Nuvolari s Auto-Unionom. Drugo je mjesto pripalo Manfredu von Brauchitschu na Mercedesu, a treće Tazijevu momčadskom kolegi Hermannu Paulu Mülleru. Četvrti je bio domaći vozač Boško Milenković, a odustali su Hermann Lang i Hans Stuck.
Vozači su ujutro prije utrke doznali da je Velika Britanija objavila ratNjemačkoj, a poslije utrke – da se u rat uključila i Francuska.

16. studenoga 1939. Nuvolari je napunio 47 godina. Da Drugi svjetski rat nije prekinuo njegovu karijeru, uskoro bi završila prirodno – zbog životne dobi i ozljeda.

Nakon završetka rata, kao 54-godišnjak, 1946. je osvojio svoju posljednjuGrand Prix utrku. Na Velikoj nagradi Francuske u Albiju pobijedio je s krugom prednosti ispred Francuza Henrija Louveaua – s time da je Nuvolari vozio kao privatnik, bez momčadi.

Još je nekoliko utrka odvozio do 1950., među njima i ponovo Veliku nagradu Francuske 1948. Na njoj je bio sedmi, a na svojoj doslovno posljednjoj utrci (Palermo-Montepellegrino) opet je pobijedio. Ne doduše, u ukupnom poretku, već samo u svojoj klasi.

Zdravlje mu se počelo ubrzano narušavati. 1952 pogodio je ga je prvi moždani udar i bacio u krevet. Drugi ga je pogodio nakon godine dana i to je bio kraj velike sportske karijere i kraj Malog velikog čovjeka. Na pogreb je došla cijela Mantova, kao i mnogi gosti izdaleka. Po nekim izvještajima, ispratilo ga je pedeset tisuća ljudi.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Rudolf Caracciola sa suprugom se sklonio u Švicarsku, u Lugano, a poslije rata imao je još nekoliko (neuspješnih) pokušaja utrkivanja. Zadnji nastup imao je već u okviru Formule 1. Na pokaznoj utrci uoči Velike nagrade Švicarske 1952. – doživio je nezgodu i polomio, ovaj put, lijevu nogu.

Nakon trkaće karijere, Rudolf Caracciola bio je zastupnik Mercedesa, koje je lifrao vojnicima NATO-a. 1959. obolio je od žutice, a zatim ga je napala i ciroza jetre. Umro je u Luganu, 28.09.1959., u dobi od 58 godina.

Iako se taj podatak ne može provjeriti – neki suvremenici su šuškali da su obojica pala kao žrtve utrkivanja. Premda ih nisu mogle skršiti brojne nesreće i lomovi, navodno su obojica teško oštetili zdravlje tijekom dugih godina utrkivanja. Uzrok bi mogli biti ispušni plinovi koji se nisu efikasno eliminirali iz bolida, već su ih vozači u dobroj mjeri udisali.

Zaključak:

Rudolf Caracciola je vozio utrke od 1923-39., nastupio na 84 utrke i osvojio 27 pobjeda. Usput je uzeo sedam pole-positiona i zabilježio 17 najbržih krugova.

Tazio Nuvolari natjecao se nešto duže, od 1921-48. Stigao je nastupiti na 171 utrci i odnijeti 45 pobjeda. Ima 38 najbržih krugova i također sedam pole-positiona.

Dakle, čak ni ovako slične karijere ne možemo u potpunosti uspoređivati, jer sami brojevi ne govore sve o kvaliteti nekog vozača. I zato nudimo odgovor na pitanje iz prve rečenice teksta: tko je najbolji vozač svih vremena?

To su dvojica: Rudolf „Regenmeister“ Caracciolla i „Mali veliki čovjek“ Tazio Nuvolari. (redoslijed isključivo abecednim redom).

 

 

Formulino.hr/Kokodix.com

Pitanje svih pitanja: Ko je najbolji vozač Formule 1 svih vremena?

About The Author
-