Nura Bazdulj Hubijar: BIO JEDNOM JEDAN DJEČAK!

I to vrijedi za svaki rat. Svaki bivši, svaki sadašnji, svaki koji će tek biti. Kad? Gdje? Ko zna. Izvjesno je samo da će ga biti. Dok ljudi ne istrijebe jedni druge. Bezdušno, bezobzirno, krvnički, luđački će nastaviti ubijati djecu, žene, starce, mladiće, djevojke, sve…A ne poznaju ih niti znaju zašto ih ubijaju. Ali znaju da to rade za volju onih koji im od svega ne svijetu najčešće daju samo obećanje za ulazak u raj. Tako bezumnici tuđim smrtima “kupuju” ulaznicu za raj koji je upitan. I kad ne bi bio upitan, koji bi normalan čovjek ušao u njega preko krvi I života nevinog, čistog, bezazlednog, željnog običnog malog ljudskog života? A ne znaju, ili ne žele znati da onima koji ih smišljaju ratovi služe isključivo za povećanje uticaja, moći, bogatstva? Kakav je to raj, kakva je to moć, kakvo je to bogatstvo koji se grade na temeljima krvi, jauka, smrti, zgarišta, bola, suza?…

 

Da zanemarim sve odrasle. Ima li broja djece na ovome svijetu kojima su ubijena djetinjstva, snovi, očevi, majke, kojima su razoreni domovi, kojima su uzeti životi? A došli su na ovaj svijet da žive, da se vesele životu, da rastu. Da jednom budu učitelji, kondukteri, piloti, ljekari, vozači, muževi, očevi, da budu ljudi…

 

Nikad Aylanu neće ispadati mliječni zubići. Nikad neće naučiti slova. Nikad neće čuti školsko zvono. Nikad neće znati šta je prva simpatija, prvi poljubac, prva ljubav… Aylan će vječno imati tri godine. I njegov brat će vječno imati 5 godina. A njihova majka će dok je svijeta I svijeka ostati na svojih 35.

 

Neću misliti na Ajlana! Ni na njega ni na onu fotografiju. Opasno je to. Nijedan pojedinac ne može promijeniti svijet. Može samo izgubiti razum.

 

I odjednom, kao živo sjećanje, iskaču stihovi velikog Ćopića pohranjeni nekad davno na matricu sjećanja. Mislila sam da sam ih zaboravila. A nisam. Istorija se ponavlja.

 

“Ponekad mala plakala
A sad se opet smijala
I vesela bila
Kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
Pa ćemo vidjeti Petrovac
A to je varoš golema
Gdje ima vatre i hljeba
I kuća do samog neba.
Radovala se djevojčica
I vatri i gradu neviđenom
A sada leži sićušna kao ptica
Na cesti Petrovačkoj,
Na cesti okrvavljenoj”…

 

I Aylan se sigurno radovao nekom lijepom gradu u kome će naći svog plišanog medu. U kome će ga mama u krilu zibati I kose mu milovati. U kome neće biti gladan.
A njegova čista duša se vinula k beskrajnim nebeskim visinama na plaži nekog ljetovališta na koje dolaze bezbrižni turisti da se sunčaju I kupaju, da uživaju u zalascima sunca.
A zasigurno negdje blizu su bila tijela njegovog petogodišnjeg brata Galipa i njihove nesretne majke Rihan.

 

Neću misliti na Aylana! Srce me boli, duša se skamenila… I bojim se. Strah me potapa. Ne od ajkula, ne od poskoka, ne od lavova I ne od vukova. Strah od ljudi.

 

Ima mnogo onih koji se vole igrati asocijacija. Jedna sam od njih. Do jučer, ako bi me neko pitao koja mi je asocijacija na: Lijepo, bijelo, nježno, nevino, kratkog daha, bez dvojbe bih odgovorila: Behar trešnje. Jer je čudesan, jer ima neku ljepotu koja omađija.
Od danas, ako me neko bude pitao koja mi je asocijacija na: Lijepo, nevino, bezazleno, nježno, prekratkog daha, sasvim siuno ću odgovoriti: Aylan.

 

 

Nura Bazdulj Hubijar

Facebook

Nura Bazdulj Hubijar: BIO JEDNOM JEDAN DJEČAK!

| Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-