LJuban Karan: Obavještajne pripreme za rat na Balkanu su pri kraju

Bošnjaci, iako vojno slabi, spremni su u realizaciju plana uništenja Repubike Srpske krenu još danas. Njihov adut u borbi protiv srpskih naroda je armija militantnih islamskih terorista koje su udomili u BiH.

 

Piše: Ljuban Karan

Može li se balkanski čvor razmrsiti bez mača? Po svemu sudeći ne, jer SAD i NATO trend okreću prema kaosu

Realizacija strategijskog plana SAD i NATO za Balkan ušla je u novu fazu u kojoj, pored tajnog, predstoji pojačano javno djelovanje u pravcu destabilizacije regije. Dojam je da većina aktera sadašnjeg medijskog prepucavanja uredno sluša i izvršava upute moćnih mentora, ne plašeći se sve izraženije mogućnosti da ponovno budu sukobljene strane u nekom budućem ratu. Svakodnevno prebrajajući i preuveličavajući svoje žrtve, ignorirajući tuđe, nisu izvukli pouke iz bliske i daleke prošlosti kako do novih žrtava ne bi došlo.

Dojam je da jedino aktualni srpski političari nemaju mentora, ali to im u konkretnom razvoju događaja i nije neka prednost sem što mogu odlučuju sami. Međutim, centri i pojedinci u Srbiji koji jesu pod stranom kontrolom i utjecajem odigraće svoju ulogu.

Odavno nismo vidjeli zabrinutija osobe srpske lidera iu Srbiji iu Republici Srpskoj, što znači da su sve shvatili. Ono što je dobro u toj katastrofalno lošoj situaciji po srpskim interese i srpskog narod jestu dobre analize i procjene što isključuje strategijsko iznenađenje. Vidi se da je bliža meta Republika Srpska a preko nje ili izravno i Srbija. Odavno se zna da svaki euro uložen u destabilizaciju RS znači da toliko manje treba za destabilizaciju Srbije.

Iako su sve presude u Haagu imale svoju političku svrhu, presuda Radovanu Karadžiću je do sada najbolje tempirana i eksploatirana i ima sva obilježja široke subverzivne akcije. Ništa nije prepušteno slučaju, od same suštine presude gdje je “dokazan” genocid, koga nije bilo, pa do sitnica koje to nisu, kao što je datum izricanja presude.

Formulirana je tako da zatalasa sve tri ključne nacije u regiji tako što će za Srbe biti drakonska i zasnovana na neistini, posebno u dijelu koji se odnosi na genocid; za Bošnjake lakrdija jer im je 40 godina malo i što je u presudi premalo genocida; dok se Hrvati ljute što i njihove žrtve nisu stradale od genocida i pokušavaju po svaku cijenu da ih ubace u tu kategoriju. Za Bošnjake i Hrvate logičan nastavak pravde jeste da Republika Srpska nestane. Ništa više nakon ove presude na Balkanu neće biti isto.

Naravno da je sve to planirana akcija koja ima za cilj destabiliziraju i uspostavljanje potpune kontrole nad cijelim Balkanom. Ona nije osmišljena i kreirana u Haagu, nego u radionicma CIA i centrale NATO. Suština plana na kojoj su utemeljene sve akcije i aktivnosti jeste presuda za genocid. Prethodne presude za genocid bile su samo priprema za presudu Radovanu Karadžiću. Jer, ako su za genocid osuđeni njegovi podčinjeni, logično je da za genocid bude osuđen i Radovan. Strateška poruka presude Karadžiću jeste da je Republika Srpska genocidna tvorevina i da kao takva ne samo da ne treba nego ne smije postojati.

 

MOBILIZACIJA BOŠNJAČKIH I HRVATSKIH POLITIČARA

Izjave hrvatskih i bošnjačkih političara su slične kao jaje jajetu. Vidi se da ih je pisala ista ruka još prije donošenja presude. One nisu samo dio opće propagande nego imaju višetruko svrhu.

Prvo, da nabijaju vlastitu javnost i pripreme je za buduće poteze koji mogu biti drastični.

Drugo, da uznemire i zaplaše Srbe u RS i Srbiji i da ih drže pod stalnom tenzijom ugroženosti.

Treće, stvoriti prostor za strana miješanja na širem prostoru Balkana. Zapad sebi stvara alibi za otvorena uplitanja u buduće sporove i nesporazume, jer, ako se već jednom dogodio genocid, obvezani su napraviti sve kako do njega ponovno ne bi došlo.

Ako se izjave hrvatskih i bošnjačkih političara različitog profila i različitih stranaka i vanstranačkih organizacija prouče, može se bez dileme zaključiti da su fabricirane u centrima iz kojih se akcija vodi. Prosudite sami:

“Radovanu Karadžiću jest presuđeno. Ali još nije pobijeđen njegov duh, kao i naslijeđe njegove zločinačke i genocidne politike. Tek kada se to postigne, moguća je pomirba među ljudima u BiH i šire “(Miro Kovač, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske).

“Haški sud je besmislen ako i dalje postoji Republika Srpska koja je nastala na genocidu” (Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora).

“Jedina mogućnost da se pobijedi političko naslijeđe Karadžića je pristupanje BiH uniji” (Toni Picula, SDP, zastupnik u Europskom parlamentu).

“Današnji dan, 24. ožujka 2016. godine, povijesni je za Bosnu i Hecegovinu jer je potvrđen bitan dio istine o njenoj nedavnoj prošlosti, što mora bitno utjecati na njenu budućnost” (Bakir Izetbegović, SDA, član Prdsedništva BiH).

“Pozivam sve u BiH, naročito političke lidere, da se odgovorno odnose prema ovome što je utvrđeno na sudu u Haagu i da radimo na stvaranju pravedne, uspješne i jedinstvene BiH” (Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH).

Može se navesti još stotinu izjava hrvatskih i bošnjačkih političara koje imaju samo jednu poruku – da Republika Srpska kao genocidna tvorevina ne treba postojati. I ne samo to, nego se vidi da oni ozbiljno planiraju na tome koordinirano i složno rade. Padaju u vodu sve priče o individualnoj odgovornosti pred Haaškim tribunalom i sada se cijela jedna republika sa kompletnim narodom tretira kao genocidna tvorevina jednog čovjeka ili nekoliko ljudi udruženih u zločinački pothvat – bolje rečeno genocidni pothvat. Ne može se naći niti jedna izjava u Hrvatskoj i BiH koja bi bar ublažila ovako tvrd stav ili bar usput ukazala i na vlastite zločine.

 

SRPSKI LIDERI VIŠE NISU NAIVNI

U Republici Srpskoj iu Srbiji pakleni plan uništenja Srpska je potpuno razotkriven i shvaćen.

Shvaćeno je da se region ponovo destabilizira kako bi se, pored ostalih oblika pritisaka, mogla upotrijebiti i vojna sila. Sada je potpuno jasno zašto se region naoružava i zašto, po preporukama NATO lobista i “prijatelja” sa Zapada, oružje treba svima sem Srbiji. Jasno je zašto se Hrvatska intenzivno naoružava modernim naoružanjem i zašto se u sveukupnoj balkanskoj situaciji ponaša kao siledžija.

 

Republika_Srpska23-640x427_compressed

 

Ono što je važno i što ulijeva nadu da će Republika Srpska izdržati sve pritiske i sva iskušenja jeste javno izrečena odluka predsjednika vlade u nazočnosti predsjednika Republike Srpske da Srbija neće ostati po strani. Nije slučajno da se premijer Vučić ovih dana slika i daje izjave ispred borbenih vozila i riječnih ratnih brodova. Poručuje da ćemo pružiti otpor svake vrste, pa i vojni ako bude trebalo. Riječni ratni brodovi simboliziraju našu odlučnost da branimo granicu s Hrvatskom na Dunavu. Hrvatska ovu granicu ne priznaje na potezu Dunava od mađarske granice do Bačke Palanke, gdje želi kontrolirati obje obale ove najvažnije europske rijeke.

Hrvatska je vrlo bitna ako se planira vojno rješenje balkanskog problema. Bošnjačka Federacija nema takvu moć. Sve otvorenije teritorijalne pretenzije prema BiH i prema Srbiji novog hrvatskog rukovodstva to najavljuju. HDZ više nema lijevog krila, tako da je ta stranka postala u potpunosti desna – proustaška.

Nekako se sve uklopilo u idealne uvjete za realizaciju trećeg, posljednjeg neostvarenog cilja ustaškog pokreta: pošto su stvorili neovisnu državu i etnički je očistili – izlazak Hrvatske na granice bivše NDH. Bolju priliku, bar oni tako misle – a to nije daleko od istine – neće nikad imati. Imaju oružje, motiviranu i prekaljenu vojsku i naklonost i podršku najveće vojne sile na svijetu.

Bošnjaci, iako vojno slabi, spremni su u realizaciju plana uništenja Repubike Srpske krenu još danas. Njihov adut u borbi protiv srpskih naroda je armija militantnih islamskih terorista koje su udomili u BiH.

Jesu li Srbi spremni za ovakav scenarij završnih igara na Balkanu? Ne bi se moglo reći. Nekakva spremnost da se odupremo je tek u povojima, ali je trend dobar. Raste raspoloženje da se ovaj plan osujeti. Raste i spoznaja da sama Srpske to neće moći, ali zajedno sa Srbijom itekako hoće. Stvara se pozitivna klima da Srbija, u skladu sa svojim papirnatim obvezama iz Daytona i bratskim obvezama, neće ostaviti svoj narod u Srpskoj na cjedilu kao što se već događalo.

O miru i dobrosusjedskim odnosima na Balkanu pričaju samo Srbi i njihovi čelnici. Ostali ne prihvaćaju ni pruženu ruku pomirenja. Da li je to slučajno? Naravno da nije. Lažirane i tempirane haške presude ponovno dijele Balkan na dobre i loše momke. Podjela je završena i nedostaje samo inicijalna kapisla – povod.

Povijest ratova nam govori da je najlakše pronaći povod za sukob. Mi možemo učiniti sve da nikome ne damo povoda za drastične poteze, ali to ništa ne znači. Povod se montira, inscenira, izmisli kao jednokratna aktivnost specijalnih snaga ili nekog drugog. Takva akcija može biti i traljava i prozirna, ništa zato, mediji je dorade i daju joj sve atribute stvarnog događaja.

 

NAŠI ADUTI ODVRAĆANJA?

Može li se balkanski čvor razmrsiti bez mača? Po svemu sudeći, ne. Ne zato što to ne bi moglo, nego zato što SAD i NATO nemaju strpljenja za spora rješenja pa namjerno trend okreću prema kaosu, ali i zbog toga što neke novokomponovane umišljene balkanske vojne sile misle da je njihov mač ekskalibur.

Naša vojna neutralnost je trn u oku Zapadu. Nije u pitanju samo okretanje naših topova prema Rusiji iako je i to važno kao simbolički čin. Više od toga, Zapad plaši nukleus nekog novog jakog nesvrstanog pokreta kakav je nekada predvodila Jugoslavija, a sada bi to mogla biti Srbija.

 

srpska-vojska-640x400_compressed

 

Taj pokret je Zapadu stvarao isto toliko problema koliko i Varšavski ugovor, samo na drugi način. Megaposlovi su dobivali po principu nesvrstane solidarnosti diljem Afrike i Azije. Takva opasnost po zapadne korporacije sada nema, ali se ne smije dozvoliti ni pomisao vraćanja na staro. Srpski vojna neutralnost samo donekle asocira na to, ali je i to dovoljno da je ne ostave na miru.

Srbija je razoružana i razvojničena. Iznuđena odluka o naoružavanju je donesena, ali se sporo realizira tako da bi se moglo zakasniti. Naše oružje kao takvo neće biti jak faktor odvraćanja od agresije, ali to nikako ne znači da nemamo jake argumente da natjeramo eventualne agresore da odustanu prije nego što krenu.

Naš najači argument koji svi oni budno prate jeste što je odlučnost da se branimo zaista čvrsta, da nema predaje bez borbe i da se nismo uplašili. Zato treba jačati motiv našeg naroda za obranu i spremnost na žrtve. Treba raditi na obuci stanovništva za sve vrste otpora. Toga se eventualni agresori plaše bar koliko i našeg oružja.

Mi često i ne znamo što sve imamo, čega bi potencijalni agresor trebao da se plaši. Ako se kaže da imamo “srce u junaka”, mnogi će pomisliti da je to odlazak u legende i mitove, svojstvene onom tko je slabiji, kao posljednji i nepostojeći argument odvraćanja. Međutim, nije tako. Mi stvarno imamo anonimne junake spremne na odsudnu žrvu, ne besmislenu i očajnu, nego duboko rezonski i plansku. Malo tko će mi vjerovati ako ne navedem primjer.

 

PRIČA O 63. PADOBRANSKOJ

Jedan komentator mog prošlog teksta u svom komentaru priložio je snimka razgovora (veliko mu hvala na tome) koji je vodio Milan Vidojević, naš poznati pisac i publicista, s Vladimirom Ćosićem, umirovljenim časnikom legendarne 63. padobranske brigade iz Niša. Ćosić precizno iznosi sve detalje dobro osmišljene i planirane diverzantske akcije pod nazivom “Napad na Aviano”, koju su planirali tijekom NATO bombardiranja.

 

vojska-640x398_compressed

 

Akciju je trebalo da izvede 20 izabranih specijalaca – padobranaca kombiniranih iz aktivnog i rezervnog sastava. Osmislili su precizno sve, od prebacivanja preko Jadranskog mora švercerskim brodovima, prebacivanja šleperom od Bara do Vicenze, pa do diverzantskog djelovanja po avionima i infrastrukturi aerodroma s kojeg su polijetali NATO zrakoplovi bombardirati Srbiju. Planirali su gubitke od 50 posto ljudsva tijekom akcije, a preostali bi se predali talijanskim vlastima. Akcija bi imala i vojni i medijski efekt.

Ova akcija nije izvedena samo zato što je u međuvremenu sklopljen mir. NATO stratezi su itekako zadrhtali kada su za nju saznali i bila je predmet njihovog detaljnog izučavanja. Možda će netko pomisliti da je bilo nemoguće da se ova akcija izvede. Ja ne mislim tako i potpuno sam siguran da bi ovi čelični ljudi to učinili baš po planu. Od njih bih očekivao samo da naprave više od plana, manje nikako.

U nekadašnjem Ratnom zrakoplovstvu padobrance iz 63. padobranske brigade smo posebno cijenili. Gdje god su se pojavili, ulijevali su sigurnost. Nema zadatka koji im je postavljen a da ga nisu izvršili. Za njih nemoguće nema. Korišteni su nenamjenski u teškim trenucima za JNA – za osiguranje aerodroma, nekih važnih objekata i svega drugog što je bilo najvažnije. Svaki časnik zna da su te elitne jedinice suviše skupe i dragocjene da bi se koristile za poslove koje može odraditi običan pešadinac.

Pa ipak, oni su bili najsigurniji i najpouzdaniji da ono što čuvaju neprijatelj neće zauzeti. Mnogo smo ih poštovali, pa i voljeli. Znali smo i da se šalimo s njima: “Čuvaj se ljudi koji iskaču iz ispravnog aviona”. Ali mi u službama sigurnosti nismo bez njih mogli zamisliti niti jedan složen i opasan zadatak koji traži vrhunsku obučenost i uvježbanost.

Eto, takve ljude imamo a da i ne znamo da oni postoje. Ljude koji hladne glave i potpuno svjesni idu na zadatke s procjenom od 50 posto gubitaka a 50 posto zarobljenih. Nemojte ih netko pomiješa s teroristima i samoubojicama. Oni to nisu. Njihovi ciljevi su bili isključivo vojni, bez civilnih žrtava, a sama diverzantska akcija nije bila samoubilačka, nego samo opasna. I oni su naš adut u funkciji odvraćanja jer pametan agresor mora unaprijed znati da neće biti miran ni u svom dvorištu.

(Standard.rs)

LJuban Karan: Obavještajne pripreme za rat na Balkanu su pri kraju

| FOTO, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-