Reporterka Valerija Bebek provela je nekoliko dana s Josipom Kokezom, dečkom iz Splita kojem je prije pet godina iz čista mira stalo srce. Nakon iscrpnih razgovora s roditeljima i liječnicima koji su ga izvukli iz kome ugradnjom elektrode u mozak, rekonstruirala je njegov detaljan dnevnik.

 

Prema medicinskoj literaturi, vegetativno stanje definira se kao lažno budno stanje. Kod pacijenata koji vegetiraju postoji odsutnost svijesti o sebi i okolini koja bolesnika okružuje. Stanje može potrajati godinama i veoma rijetko bolesnici se spontano oporavljaju.

Dan 0 – 15. 11. 2010.
U ponedjeljak navečer Josip Kokeza pripremao se za školu. Oko 22 sata, kada mu se otac vratio u stan, malo je predahnuo od učenja. Tada se 17,5-godišnji Josip pohvalio kako u teretani na benchu diže utege od 100 kila, tata Ivan ga je zezao da bi bilo bolje da je otišao babi složiti drva za zimu. “I to ću, idem sad učiti, imam sklopove sutra”, rekao je ocu pa otišao u sobu. Ujutro je prije škole napravio sebi doručak, isti kao svakoga dana. U pola litre mlijeka nadrobio je Petit beurre kekse i to pojeo. Odlučio je da će do škole pješice, a ne s ocem u autu. Stavio je svoj mp3 player u džep, slušalice provukao kroz rukave i umetnuo ih u uši. Obožavao je slušati techno. Okrenuo se prema ocu na prozoru, pozdravio ga i otišao u školu. Sjeo je u svoju zadnju klupu i pažljivo zapisivao. Zanimala ga je nova lekcija, a njegovi prijatelji iz 3. razreda Srednje Elektrotehničke škole u Splitu zezali su ga da je nabrijan.

Dan 1 – 16. 11. 2010.
U jednom trenu spustio je olovku. Školski kolege počeli su se šaliti kako je konačno i Koki popustio. Naslonio se rukama na klupu i pogledao preko razreda. U tom se trenu srušio na klupu. Bilo je to 16. studenog 2010. u 10.22 sata. Hitna medicinska pomoć stigla je u roku od sedam minuta. Josipa je zatekla bez svijesti, cijanotičnog, širokih zjenica u asistoliji. Liječnički tim počeo ga je oživljavati, intubiran je i zrak su mu upuhivali preko balona, uz vanjsku masažu srca i defibrilaciju. “Bio sam u gradu kada su mi javili da je Josipu pozlilo, još si pomislim – ma što mu je pozlilo, što je sad zeznuo”, prisjeća se otac Ivan. Ubrzo je stigao pred školu i ugledao sve učenike kako stoje ispred zgrade. Tamo je bilo parkirano i vozilo Hitne pomoći. Ušao je u razred i vidio doktoricu Miru Maras kako sjedi kraj Josipa i elektrodama mu oživljava srce. “Prži ga elektrošokovima, kolege pune injekcije adrenalinom, daju ih doktorici, a ona ih Josipu zabija u srce. Trajalo je to dosta. Imamo ga, nemamo ga”, otac je promatrao kako se djelatnici Hitne pomoći bore za život njegova sina. Kada su ga uspjeli stabilizirati, stavili su Josipa na nosila i unijeli u vozilo. Otac je vozio za njima prema bolnici na Firulama. Drugi put je Josipovo srce stalo na putu do bolnice. I tada su ga liječnici uspjeli vratiti, defibrilatorom i adrenalinskim injekcijama. “Ja ne znam kako je muž uopće došao do bolnice, takav mi je šok bio kad sam vidjela Josipa. Prsa su mu spaljena od elektrošokova, po podu sve puno injekcija”, prisjeća se majka Anita. U 11.10 Josipa primaju u Jedinicu intenzivnog liječenja djece u KBC-u Split. Na rendgenu pluća uočeno je uvećanje srčane sjene, na EKG-u je utvrđen sinusni ritam od 80 otkucaja u minuti, ultrazvukom loša kontraktilnost srca s istisnom frakcijom od 40 posto. Odmah nakon prijema Josip je bio pod sedativima, u induciranoj komi.

Dan 3 – 18. 11. 2010.
Trećeg dana na intenzivnom odjelu Josipu je napravljen CT glave, koji je pokazao uredne apsorpcijske vrijednosti mozga, uredne veličine i oblika, bez pomaka žarišnih lezija. Mikrobiološki nalazi bili su uredni. Zbog stabilnih vitalnih funkcija trećeg dana su izvadili cjevčicu iz dušnika preko koje je do tada disao, Josip je i dalje disao samostalno, prvo uz pomoć kisika, a zatim i bez njega. Liječnici su ga nakratko skinuli sa sedativa. Roditeljima su javili kako se Josip budi. “Mi smo došli u bolnicu sretni, evo ga, probudio se, no ono što smo vidjeli bilo je strašno. Izgledao je kao da će sam sebe pokidati”, prepričava Anita. Zbog nedostatka sedativa imao je nevoljne pokrete, kontrakcije, grčile su mu se ruke i noge, podizao se u sjedeći položaj, a zatim glavom udarao u jastuk. Doktori su ga vratili u sedaciju. Josip je ponovno bio u induciranoj komi izazvanoj lijekovima. Na odjel intenzivne njege za djecu smjeli su ući samo članovi obitelji. Otac Ivan često je plakao, a majka je dolazila sa smiješkom. “Ja sam ulazila u sobu kao da je on tu, kao da samo spava. Iako smo znali da uopće nije svjestan”, prisjeća se majka.

unnamed1
TATA IVAN SVAKI DAN STAVLJAO MU JE ZVUČNIKE S TECHNOM NA UHO

 

Dan 7 – 22. 11. 2010.
Josip je bio omiljeno dijete u cijelom kvartu. Rođen i odrastao na Bačvicama gdje su ga svi znali. Od svoje 12 godine radio je na plaži, skupljao je ležaljke. Od prvog džeparca kupio je stari motorin, bez kočnica. Otac Ivan se tada prestravio. Po noći mu je ukrao motor i sakrio ga u podrum. “Onda on opet dođe s nekim drugim, isto tako starim. Vidim, vezao ga lancima negdi oko kuće”, prisjeća se otac. Kako je Josip završio u bolnici u obiteljskom stanu na Baćama skupljali se u se prijatelji, rodbina i kumovi. Tako su spontano počeli moliti za Josipovo ozdravljenje. Stvorili su molitvenu zajednicu koja je započela šest dana nakon nesreće u obiteljskom stanu. Ubrzo su se okupljali dvaput tjedno u crkvi svetog Dominika. Dolazilo je po 65 Josipovih prijatelja srednjoškolaca. Molitvena zajednica Virom do zdravlja postoji i danas.

Dan 15 – 30. 11. 2010.
Nepromijenjeno stanje, Josip je i dalje u induciranoj komi. Njegov slučaj vodila je doktorica Branka Polić, koja je na prijedlog profesora Paladina s neurokirurgije KBC-a Zagreb stupila u kontakt s profesorom Vedranom Deletisom. Roditeljima je profesor Deletis prezentirao metodu ugradnje neurostimulatora u mozak. Roditelji su odlučili da će ugradnjom elektroda u mozak pokušati probuditi Josipa iz vegetativnog stanja. “Meni je to bilo kao atomska fizika, metoda o kojoj još nisam čuo, provodila se samo u Japanu i na nekoliko bolesnika u Americi. No želiš pokušati sve, ne možeš ga gledati takvog kao mrtvog”, kazao je otac.

Dan 16 – 1. 12. 2010.
Magnetna rezonanca mozga pokazala je uredne rezultate. Cerebralne hemisfere bile su uredno posložene. Cisteralni prostori uredni, kao i odnos sive i bijele tvari. Toga dana njegovoj majci Aniti bio je rođendan. “Ja sam zaželjela da on otvori oči. Toga ja dana prvi put i otvorio oči”, prepričava majka. Njezin sin i dalje je bio pod sedativima, izvijenih udova jer su mu se tetive skraćivale. Hranio se samo na sondu, tako da je brzo gubio na težini. Kao i svim pacijentima koji su stalno u ležećem položaju, grlo bi mu se napunilo sluzi pa bi ga liječnici morali aspirirati.

Dan 17 – 2. 12. 2010.
Doktor Deletis počeo je s pretragama, pokušao je saznati kakvo mu je stanje svijesti. Nakon neurološkog pregleda bolesnika doktor Deletis bio je skeptičan oko mogućeg oporavka jer su prijašnja iskustva kod sličnih bolesnika iz ove kategorije uzroka vegetativnog stanja bila veoma obeshrabrujuća. Jedinu nadu pružala je činjenica da je izvršena veoma učinkovita i brza reanimacija nakon zatajenja srca. Dok je Josip vegetirao, doktor i sestre davali su mu naredbe. Izgovarali su jednostavne radnje da otvori oči ili da pomakne ruku. Ni na što nije reagirao. Nakon što je medicinsko osoblje izašlo iz sobe, mama je ostala sama sa sinom.
“Rekla sam mu: ‘Sine moj, postat ćeš medicinsko čudo. Pit ćeš nes od vanilije i čitati svoje omiljene novine’. I on se na to nasmijao od uha do uha”, prisjeća se jednog od prijelomnih trenutaka. Odmah je otišla po doktora, no takve reakcije više nije bilo. No Anita je osmijeh shvatila kao znak da će sve biti u redu, da neće biti nikakvih loših posljedica.

Dan 22 – 7. 12. 2010.
Roditelji su s Josipom komunicirali cijelo vrijeme. Pozdravljali bi ga glasno. “Josipe, di si? Šta radiš, evo, došla ti je ekipa”. Nisu se prestajali nadati da će jednog dana njihov sin ustati i biti kao stari. U Splitu je bio poznat pod nadimkom Radio Toć. Obitelj Kokeza živi u istoimenoj ulici, a Josip je imao običaj da na prozore svoje sobe iznese dva velika zvučnika i pušta muziku. Gotovo uvijek techno. U ljetnim danima on bi puštao glazbu s prozora, a u parku ispod bi s skupila ekipa, što domaći što turisti. Često je na taj način radio fešte. Htio je postati D.J., nije se odvajao od mp3 playera. To su znali i roditelji. “Stavio sam mu slušalice na uši, zalijepio sam ih flasterom, pustio bih mu tu njegovu muziku, radili smo sve da mu pokažemo kako smo tu i kako bi nam se vratio”, prepričava Ivan. Glazba bi ga smirivala, reagirao bi na nju. Isto tako, kad bi nazvao netko od njegovih prijatelja, mobitel bi mu stavili kraj uha. Roditelji su vidjeli kako njihov sin reagira na takve situacije.

U pola litre mlijeka nadrobio je Petit Beurre kekse i to pojeo. Stavio je mp3 u džep, provukao slušalice kroz rukave i otišao u školu. Sjeo je u klupu i slušao predavanje. Odjednom je spustio olovku. Naslonio se rukama na klupu i pogledao po razredu. A onda se naglo srušio

Dan 29 – 14. 12. 2010.
Doktor Deletis proveo je dodatno neurofiziološko testiranje pacijenta uz krevet kako bi postavio indikacije za daljnji terapeutski postupak. Aparat za dugotrajno snimanje mozga profesor Deletis donio je iz SAD-a. Kako aparatura nije mobilna, morali su organizirati prijevoz iz laboratorija LAHEN na Medicinskom fakultetu u Splitu do jedinice za intenzivno liječenje Odjela za pedijatriju KBC-a Split. Snimanje je trajalo dva dana i na kraju se vidjelo da ne postoji ireverzibilno oštećenje kritičnih struktura mozga. “Pokazalo se da on budnost ima, ali nema stanje svijesti. Dva puta oko tri ujutro pokazalo se da je bio pri stanju svijesti”, objašnjava otac. Nakon nalaza dogovoreno je s doktorom da će pustiti Josipa mjesec dana da se vrati prirodnim putem. Ako se to ne dogodi, ugradit će mu neurostimulator u mozak.

Dan 32 – 17. 12. 2010.
Nekoliko dana prije Josipova premještaja u KB Dubravu u Zagrebu roditelji su otišli na sastanak s doktorom Darkom Chudyjem. Tamo su im objasnili tijek cijelog postupka i sve rizike. Odlučili su da će ugraditi neurostimulator u mozak kako bi elektrodama stimulirali korteks velikog mozga. Roditelji su upoznati s rizicima koje nosi operacija: postoperativne infekcije, meningitis, moždano krvarenje ili odbacivanje stranog materijala iz tijela. Prema liječničkim procjenama, rizik je bitno manji od očekivanog oporavka. S obzirom na njegovo vegetativno stanje, ovaj mu je zahvat jedina mogućnost izlječenja. Vjerojatnost oporavka procijenjena je na 60 posto. “Čujte, oni vam sve to ispričaju, a mi smo potpisali. Više ga nismo mogli gledati onakvog. Ležao je kao mrtvo tijelo. S 80 kila spao je na 45”, rekao je otac Ivan.

Dan 35 – 20. 12. 2010.
Josip je otpušten iz KBC-a Split, u vozilu Hitne pomoći prevezen je u Zagreb. S njim je putovala majka, a otac je vozio za njima. Kada su stigli pred bolnicu, počela mu je padati sedacija, odnosno lijekovi su popuštali. Dok je otac parkirao automobil u blizini bolnice u Dubravi, Anita je svjedočila jakim kontrakcijama. Iako je bio vezan, grčio se i lakše ozlijedio ruke i noge. Ti grčevi spadali su u kategoriju takozvanih mioklonizama. Kad su ga primali u bolnicu, imao je otvorene oči, bio je izrazito nemiran, s čestim nevoljnim pokretima cijelog tijela. Pretragama u bolnici ustanovilo se kako je zaražen bakterijama MRSA, stafilokokom i pseudomonasom. Razina bakterija bila je prevelika za operativni zahvat na mozgu.

unnamed3
TATA IVAN, JOSIP, NJEGOVA SESTRA ANA I MAMA ANITA POČETKOM OVOG MJESECA NA BAČVICAMA

 

Dan 37 – 22. 12. 2010.
Liječenje bakterija nastavilo se u bolnici Fran Mihaljević u Zagrebu. Kako je to zarazna bolnica, ocu su bili dopušteni posjeti samo na 15 minuta dnevno, od 16 do 16.15 sati. Ostatak dana on bi šetao oko bolnice ili ponekad nazvao čovjeka koji je ležao kraj Josipa u sobi samo da čuje kako mu je sin. “U tih 15 minuta što dođem kod njega, obrišem ga, uzmem njegovu ruku, stavim svoju glavu na njegovu šaku i ispravljam je da dođe u ravninu ruke”, objašnjava Ivan kako su se Josipove tetive još više skupile. Sada su mu šake udarale u ruke, a on je ležao skupljeno kao malo dijete.

Dan 49 – 3. 1. 2011.
Nakon što je Josip vraćen u KB Dubravu, razina bakterija i dalje je bila visoka. Nastavila se terapija infektologa. Mladom pacijentu napravljen je koktel antibiotika. Fizičko stanje mu je bilo izrazito loše. Zbog male težine bilo je upitno hoće li podnijeti operaciju. Doktor Chudy odlučio je pričekati neko vrijeme da Josip ojača.

Dan 65 – 19. 1. 2011.
Operacija ugradnje neurostimulatora odvila se u dvije faze. U sedam sati odveli su ga u operacijsku salu, u prvom zahvatu doktori su ugradili elektrodu u mozak. Uz minimalni polukružni rez s prednje lijeve strane glave uvukli su elektrodu na moždanu koru. U područje lijeve strane abdomena ugrađuje se drugi dio, baterija, kao pacemaker. Taj dio se trebao ugraditi u područje prsa, no kako je Josip ostao bez grama masnog tkiva, doktori su ga smjestili na trbuh. Roditelji su znali da će se stimulator aktivirati i isključivati malim daljinskim upravljačem. Nakon operacije Josip je smješten na intenzivni odjel gdje je zadržan dva dana.

Dan 67 – 21. 1. 2011.
Ujutro je vraćen na odjel neurokirurgije. Doktori su započeli s testovima. Josip je otvorio oči kao i mnogo puta do sada, ali je ovoga dana počeo izvršavati naredbe. Probudio se. “Josipe, zatvori oči. On zatvori oči. Josipe, pokaži jezik. On pokaže jezik. I tako bi mu doktor ponavljao po 50 do 100 puta i svaki put bi moj sin napravio ono što mu se kaže”, prepričava otac. Došao je svijesti. Prvi put od zastoja srca u školi Josip je došao u stanje budnosti. Brzina kojom je reagirao na podražaje oko sebe začudila je sve, i liječnike i roditelje. Fizički je bio jako loše, nije mogao sam držati glavu, noge i ruke su mu visjele jer mu je sva mišićna masa bila propala. “Zadnje čega se sjećam bio sam u Splitu. Kad sam se probudio, bio sam u Zagrebu u bolnici. Nisam znao gdje sam i što mi se dogodilo. Ničega se ne sjećam”, nakon buđenja iz vegetativnog stanja Josip je bio zbunjen. Nije imao snage, jedva se pomicao, a nije mogao ni govoriti. “Daj vode”, jedna je od prvih stvari koje je pokušao reći majci i ocu koji su bili uz krevet. Josip se sjeća žeđi i gladi.

‘Zadnje čega se sjećam, bio sam u Splitu. Probudio sam se u zagrebačkoj bolnici’, prisjeća se. Nakon buđenja iz kome bio je zbunjen. Nije imao snage, jedva se micao. Nije mogao govoriti. ‘Dajte vode’, prvo je što je pokušao izgovoriti mami i tati koji su mu bili uz krevet. Sjeća se silne žeđi

Dan 70 – 24. 1. 2011.
Kako je bio iznimno mršav, bolnička nutricionistica napravila mu je program prehrane, da u što manjoj količini hrane izvuče što više energije. Više od dva mjeseca nije ništa pojeo, želudac mu se smanjio. “Počeo je sa 1700 kalorija na dan, da bi nakon mjesec dana, prije nego što smo krenuli za Krapinske toplice, izašao s 5500 kalorija”, priča majka Anita.
Bilo je već sigurno da je došao svijesti i fizioterapeutkinja Veronika Paradžik počela ga je dizati iz kreveta. Roditelji i liječnici svjedoče kako je upravo ta fizioterapeutkinja podigla Josipa na noge zbog iznimnog napora i upornosti koji je ulagala u zajedničku terapiju. Izvadili su mu cjevčicu iz vrata jer više nije samo ležao. Počeli su raditi s Josipom medicinsku gimnastiku, hidrogimnastiku s hidromasažom, ručnom masažom i električnom stimulacijom mišića. Od ranog jutra vadili bi mu krv i radili razne pretrage. Imao je osam terapija svaki dan i za ruke i za noge. Bio je umoran. Malo je htio surađivati, malo nije.

Dan 87 – 10. 2. 2011.
“Upao sam u neku vrstu tupila. Kiša i magla. Doručak, ručak, večera. Samo sam spavao i radio terapije, svaki dan bio je isti. Bilo mi je naporno”, prisjeća se Josip. Dvadeset dana nakon operacije prvi je put ustao iz invalidskih kolica. Imao je snage učiniti samo dva koraka. Roditelji su činili sve kako bi ga animirali. Otac mu je donio opruge iz automobila za vezivanje tereta i zakačio ih za rub kreveta. Josip ih je povlačio prema sebi i tako je jačao ruke. Kako bi istegnuli tetive i izravnali mu ruke, otac je kod stolara načinio udlagu od šperploče. Te bi udlage vezali za ruke svaki dan na pola sata.

Dan 92 – 15. 2. 2011.
U sobi s njima bio je stariji gospodin koji je operirao kralježnicu, jedva se kretao na dvije štake. “Ujutro mu kažem: ‘Ajmo šetat, Josipe’, a on neće. To je čuo i čovjek koji je ležao s njim u sobi pa ga je izazvao na utrku”, prisjeća se anegdote Ivan. Kada je rekao kako on star na dvije krive noge može uteći mladom tinejdžeru, Josip se odmah digao s kreveta i pozvao ga u hodnik, na crtu. Tako su započeli utrku. Josip je još hodao ukočeno kao robot, a stari pacijent jedva se kretao na štakama. Ostali bolesnici izašli su iz soba i navijali. Sestre su se ljutile, opominjale ih da će pasti. Na kraju je sve dobro završilo.

Dan 94 – 17. 2. 2011.
Kod Josipa je oporavak na početku išao jako brzo. Otpušten je s odjela neurokirurgije u KB Dubravi nakon čega su ga odmah poslali u Krapinske toplice na rehabilitaciju. Tamo je imao svoju sobicu, otac bi došao do njega u sedam ujutro i ostao do deset navečer. “Digao bih ga, stavio pred sebe, pošto je lagan, stavio bih njegove noge na svoje i zagrlio bih ga. I onda bismo tako zajedno hodali, kao dva robota”, prepričava tata i dodaje kako su vjerojatno to i medicinari znali, no nitko mu nije ništa rekao. Na taj način ga je odveo do prozora pa bi zajedno gledali van. Josip se kao malo dijete čudio svemu što vidi.

unnamed9
FOTOGRAFIJA OPERACIJE TIJEKOM KOJE JE DR. DARKO CHUDY JOSIPU FIKSIRAO ELEKTRODU U SREDIŠTE MOZGA

 

Dan 97 – 20. 2. 2011.
Na početku se nije mogao sam tuširati, pomagao bi mu otac. Fizioterapeut je radio s njime, istezao mu je tetive na rukama. “Čovjek od preko sto kila bi mu sjeo na ruku. Imao sam osjećaj da će puknuti kao dvije žice. Josipu su samo suze išle na lice, ali je šutio. Ni glasa nije ispustio”, kaže otac. Sam si je radio doručak, hranio se, to je bio način na koji su ga prisiljavali da osposobi ruke. Na početku nije mogao ni vilicu držati u rukama. “Ja sam iz Splita slala smokve i brusnice, otac bi mu to narezao na male komadiće i on bi sam morao uzimati s tanjura. To je bio jedini način da ponovno dobije tu funkciju šake”, kaže Anita.

Dan 108 – 3. 3. 2011.
Radio je i vježbe za oralno-facijalne mišiće koje je dobio od logopeda. Puhanje balona, puhanje kroz pisak. Cijeli dan mu je bio ispunjen. Jurio bi s jednih vježbi na druge. Dan bi završavao tako da vježba s fizioterapeutima u bazenu. Dodavali bi loptu i izvodili razne vježbe. “Taj bazen mi nije bio nešto drag, tu se cijeli život kupam u moru, a sad moram u taj mali bazen”, šali se Josip, koji je odmalena bio aktivni sportaš. S 13 godina upisao se u veslački klub Gusar, osim ljetnog kupanja i ronjenja na Bačvicama, zimi bi obavezno trčao po Marjanu, osim toga išao je i u teretanu. Zbog dugotrajnog nošenja katetera imao je izražen osjećaj mokrenja. Tjeralo ga je na zahod, a ustvari nije mu bila potreba. Svaki su problem okretali na šalu, tako da mu je otac rekao kako će dobiti veliku tutu.

Dan 132 – 27. 3. 2011.
Za svoj 18. rođendan prvi se put vratio u Split. Otac i on krenuli su automobilom iz Krapinskih toplica. Putovali su satima, baš zbog Josipova osjećaja mokrenja. “Valjda smo 16 puta stali, Josip mora na WC. Izađe on, odem i ja s njim da mu nije neugodno. Sjećam se da je jedan čovjek stalno vozio ispred nas. Mi bismo ga prestigli, onda bismo stali. Mokrimo. On nas prijeđe. Mi opet u auto, prestignemo ga pa za kilometar stanemo i opet mokrimo. I tako jedno šest puta. Valjda je mislio da smo luđaci”, smije se otac Ivan. Na rođendanskoj proslavi okupilo se mnogo ljudi, svi prijatelji iz osnovne i srednje škole, cijeli kvart. Vrtilo se četiri janjca, pojela su se i četiri pršuta. To je bilo kao novo krštenje, kažu roditelji. Nakon toga Josip je htio ostati u Splitu, ali rehabilitacija nije bila gotova. Morali su se vratiti u toplice.

Dan 185 – 19. 5. 2011.
Nakon stotinu dana u toplicama Josip je pušten kući. U otpusnom pismu piše kako je pokretan uz pomoć druge osobe na kraće relacije, urednog stanja svijesti, moguć osrednji verbalni kontakt. Veći dio uputa razumije i izvršava naloge, mršav, eupnoičan, inkontinentan. Saniran ožiljak na vratu od trahestome. Pio je lijekove za srce. Nakon povratka u Split nastavio je s terapijama.

Dan 191 – 25. 5. 2011.
Doktori su mislili kako Josip više nikad neće moći voziti bicikl zbog slabijeg funkcioniranja centra za ravnotežu. Ubrzo nakon povratka u Split otišao je s ocem na Poljud kako bi isprobali može li ga voziti. Otac je uzeo samo Josipov bicikl jer je mislio kako će ga morati držati. “On sjedne na biciklu i vozi. Ja sam zazvao profesora Deletisa, kažem mu, vozi biciklu na prvu. Kaže on, ne znam što bih ti rekao. Bilo je to čudo”, prisjeća se Ivan.

Dan 217 – 20. 6. 2011.
Na kontroli u KBC-u Split neurološki status pokazao je da Josip samostalno hoda, razumije sve naredbe, smije se. Vidljiv je poremećaj u govoru. Tetivni refleksi su simetrični i živahni. Hoda na prstima i petama. EEG nalaz je blaže usporen, niže voltaže i disritmičan.

Dan 322 – 6. 10. 2011.
Samo deset mjeseci nakon ugrađivanja Josip je došao u KB Dubravu na vađenje elektroda iz mozga. Kirurg Darko Chudy napravio mu je rez na glavi po starome ožiljku i izvadio elektrode iz glave. U drugom dijelu operacije izvadili su neurostimulator iz abdomena, uklonili su i žicu koja je povezivala bateriju s elektrodom. Operacija i postoperativni postupak prošao je bez komplikacija.

Dan 353 – 3. 11. 2011.
Josip je ponovno na operacijskom stolu, ovog puta zbog ugradnje defibrilatora srca radi sekundarne prevencije zastoja srca zbog fibrilacije te nagle srčane smrti. Aparat koji mu je ugrađen u predio prsa snimat će rad srca i, ako opet dođe do zastoja, reanimirati ga. Josip se uredno oporavio od operacije koja je prošla bez komplikacija.

Dan 1085 – 4. 11. 2013.
Josip dolazi na pretrage u Zagreb, na klinici za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu pokazao je odličan napredak. Nalaz logopeda pokazuje brži tempo govora, uredno razumijevanje na svim razinama, uredno čitanje, uredno pisanje, pročitani tekst bolje razumije. Blaže poteškoće jezične organizacije. Josip navodi da se osjeća sve bolje. Rezultati na testu inteligencije upućuju na prosječno verbalno funkcioniranje. Snalaženje u konkretnim situacijama je u granicama prosjeka za životnu dob.

Dan 1680 – 22. 6. 2015.
Josip je u obiteljskom stanu na Bačvicama, dobre volje, priča kako je sinoć bio vani s prijateljima te je zbog toga malo umoran. Jedva čeka završiti intervju i otići do plaže, tamo ga čeka prijateljica, ekipa i kupanje. “Čim sam se ja probudio, to je bio velik napredak, ima takvih pacijenata koji su još u komi, ja sam se uspio spasiti”, objašnjava što je za njega bila najveća pobjeda u cijelom oporavku. Iako njegovi roditelji spominju kako je minimalno reagirao na njihove glasove, telefonske pozive i omiljenu glazbu, Josip se toga ničega ne sjeća. Nikoga nije čuo, nikakvu bol nije osjećao. “Upao sam u svit koji mi nije bio jasan. Bio sam u sobi, a nisam bio u sobi. Kao san koji dugo traje, detalja se ne mogu sjetiti”, prisjeća se nakon četiri i pol godine Josip faze u kojoj je plutao između polusvijesti i duboke kome. Čim se vratio s oporavka u Split, odmah mu je bilo lakše i psihički, a samim time i fizički. Upisao se u teretanu i počeo raditi na snazi. Zimi trči po Marjanu, a ljeti se kupa na Bačvicama. Oduvijek je bio sportski tip pa je tako i danas. Pokušava voditi normalan život, kao i većina njegovih vršnjaka. “O tome negativnom što mi se dogodilo nastojim ne misliti jer, ako počnem razmišljati zašto se baš meni to dogodilo, poludjet ću. Zahvalan sam što sam se izvukao iz svega”

unnamed4
TELEGRAMOV UREDNIK FOTOGRAFIJE SNIMIO JE JOSIPA NA BAČVICAMA U PONEDJELJAK, 22. LIPNJA 2015.Vjekoslav Skledar/Telegram

 

Telegram.hr/Kokodix.com

 

Kako sam, nakon zastoja srca, bio u komi 67 dana…

| FOTO, Magazin |
About The Author
-