ISKRENA ISPOVIJEST Dragana Bjelogrlića: Na pragu sam najveće pogreške u svom životu …

Jedan od najvećih srpskih glumaca, producenata i redatelja srednje generacije, Dragan Bjelogrlić govorio je o svojim iskustvima, trenutnom angažmanu, savjetovao mlade ljude da slobodno probaju, da rade, da se organiziraju, pa makar i pogriješili, ističući da je i sam na pragu možda najveće pogreške u svom životu, aludirajući na seriju “Sjene nad Balkanom” čije snimanje pokušava privede kraju.

Kako sam izabrao put

– Što je suština opredjeljenja da kreirati svoj profesionalni prostor ili svoje stvaralaštvo ili uopće svoj život u širem smislu? Pokušao sam se sjetiti ključnih stvari koje su mene opredijelile raditi ovo što radim dugi niz godina. Nešto što rijetko govorim, jer nije toliko profesionalno značajno u kontekstu svega što sam sam uradio, ali je zanimljivo – naime, kada sam bio četvrta godina Fakulteta dramskih umjetnosti na Odsjeku glume ja sam već igrao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu kao stipendista. Ali, paralelno s tim sam sa svojom generacijom napravio kazališnu trupu koja se zvala “pleksus Boris Piljnjak”. Mi smo učinili dvije predstave – “Klasni neprijatelj”, jedan kultni komad u to vrijeme i “Tri sestre – 100 godina kasnije”. I već tada sam imao jednu prijelomnu situaciju. kada smo napravili “Klasnog neprijatelja” igrali smo je na Sceni kod konja, i kada je došlo do toga da se usklađuju termini igranja predstava u kazalištima, ja sam inzistirao da moja kazališna trupa ima apsolutnu prednost u biranju termina u odnosu na Jugoslovensko dramsko kazalište. Tko se bavi glumom zna da je to velika uvreda za Jugoslovensko dramsko da je neka mala kazališna trupa podredi sebi. I naravno da sam vrlo brzo nakon toga prestao da igram u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

I tada mi je dakle bila važnija ta moja mala trupa koja sama pravi predstavu ni iz čega, nego vjerojatno jedno od najboljih kazališta gdje čovjek može pravi svoju karijeru. Intuitivno sam davao još tada prednost onome što sam s prijateljima kreiram nego pravljenju glumačke karijere u institucionalnom, velikom, ozbiljnom teatru. To se može pripisati mojoj prirodi i interesima, ali ako bi trebalo da sada ja vama dam neki savjet – ako želite kreirati svoj profesionalni put, onda to treba raditi beskompromisno. To je skopčano s mnogo rizika, ali ako na tom putu uspijete onda su rezultati mnogo veći, osjećate se mnogo zadovoljnije, slobodnije, a mislim da je želja svakog umjetnika biti slobodan i da može slobodno se izražava, a da kompromise koji su neminovni u životu svede na minimum.

drugi brejk

– Imao smo još jedan profesionalni brejk 1993. godine, u vrijeme ratova, sankcija, raspada zemlje, kada sam odlučio da formiram svoju producentsku kuću, što je tada bilo vrlo rijetko jer su se ljudi još uvijek oslanjali na državne institucije.

Promjene u poslu

– Svijet se dosta promijenio pod utjecajem američkog kulturnog koncepta: spajanje ogoljene umjetnosti i biznisa. To je 90-ih definitivno pobijedilo i onda se širilo po svijetu. Kad smo se mi školovali imao si strogu podjelu, ili si samo glumac, ili si samo redatelj, ili si samo pisac, ili si samo producent – a spomenutim promjenama te stvari su se spajale. Ako pogledate filmsku i TV produkciju, vidjet ćete da rijetko imate nekoga tko se bavi samo jednim poslom. Pa tako imate direktora fotografije koji su producenti i redatelji, ili pisce koji su kreatori, redatelji i izvršni producenti serija. Glumci su to sve odavno postali, redatelji su mahom u posljednjih deset godina i producenti.

Odlazak u Ameriku

– Drugi period koji smatram bitnim u svom profesionalnom sazrijevanju je boravak u Americi 1993. godine kada je ovdje počeo sveopći raspad. Sa filmom “Crni bombarder” sam otišao na Festival u Los Angeles, gdje je nažalost bilo dosta mojih prijatelja koji su napustili Jugoslaviju zbog rata i ja sam ostao tamo to ljeto. Želeći da vidim da li eventualno da pokušavam tamo nastavim svoj život. Poslije prvog zanosa koji je trajao mjeseca dana, kada mi se činilo da je sve idealno i da samo mene čekaju, probao sam da se suočim s tim što me tamo čeka. Tamo sam već tada vidio da stroga podjela posla nema, tamo sam vidio da je čovjek, da bi uspio, spreman na ogromno odricanje, da mora imati ideju vodilju i da mora sam da se organizira kao čovjek tvrtka, čovjek kompanija. Tamo vas promatraju kao kompaniju, ne kao individuu. Morate imati tim oko sebe, agenta, menadžera, pisca koji će za vas da piše, svoju Produkcijski kuću. Te ’93. godine, najgore od svih najgorih godina devedesetih, sam sebi rekao sam ako ostanem tamo moraću užasno mnogo da se mučim, raditi stvari koje do tada u životu nisam radio i teško da ću uspjeti. A ako sve to budem spreman raditi u Beogradu kada se vratim, pa i da se ponižavam ne bih li izgurao svoje, ipak imam veće šanse da uspijem. Tako sam uradio, vratio sam se, dao otkaz u svim predstavama u kojima sam tada igrao i zajedno s Nikolom Kojom napravio produkciju i hit predstavu “Moja draga”. To je bio moj prvi produkcijski poduhvat. Iz te predstave, iz te naše tvrtke je poslije iznikao film “Lepa sela, lepo gore”.

To je drugi momenat kada sam ja raskrstio s nečim što se zove klasična glumačka karijera. Da vam kažem to su isto odricanja. Jer vi kada se opredijelite za takav put nećete nikada odigrati Hamleta. Nećete nikada igrati velike uloge klasičnog repertoara za koje ste se školovali na fakultetu a koje biste igrali da ste član nekog kazališta, posebno ako imate dobre startne pozicije kao što sam ih ja imao. Ali imao sam svoj cilj, znao sam što me zanima, a to je prije svega bio film i želja da s ljudima koje cijenim smišljam svoje projekte. Ne znam da li sam pogriješio. Ne znam što bi bilo i da sam ostao u LA, iskreno ne vjerujem da bih mnogo toga napravio. U nekoj najsretnijoj varijanti imao bih više para, ali ne vjerujem da bih napravio tako kvalitetne stvari kao ovdje i koje su mene ispunjavale.

Kad si mlad

– Kad uđeš u starije godine možeš raditi stvari koje ne korespondiraju s vremenom, možeš sebe da častiš i da se baviš žanrom, da unutar profesije istražuješ. Ali u mladosti kada imaš najviše energije i kada imaš najviše prava da griješiš je šteta da to ne radiš, pa makar u nekim zrelijim godinama i digao ruke i rekao pa dobro dosta sam se zajebavao sa alternativom idem sada u mainstream. Ali, greota je da se to ne prođe. Potpuno shvaćam glumce koji su zaljubljeni u svoj poziv i žele u životu odigraju što više značajnih uloga, pa idu u klasičan repertoarski teatar. To je normalno i prirodno, ali s moje točke gledišta uvijek su mi draži oni koji idu svojim putem, ili oni koji griješe, udaraju glavom o zid, koji prate duh svog vremena, koji su buntovni, koji se ne mire sa zadanim okolnostima, jer je pitanje da li su baš zadane ili je netko samo tako smislio jer je tako lakše.

Brad Pitt i Brstina

– Nažalost u Beogradu imamo uvijek problem infrastrukture. Kada sam ja radio sa trupom “pleksus Boris Piljnjak” bio je isti broj scena kao danas. Vi nemate slobodne scene. Da dođe sutra Brad Pitt u Beograd i da hoće raditi predstavu, on bi morao ići kod Brstini i Tamare Vučković da se dogovara gdje glumiti. Nemate scenu u Beogradu koja služi za neovisne projekte. Peter Brook recimo riješiti raditi u Beogradu neku predstavu – nema gdje. Zato se izmišljaju ovi alternativni prostori. I pored svih problema ja mislim da je Beograd najbolji u regiji, najbuntovnija. Ali nikako da neki establišment prepozna potrebu za tim i da kaže: Ove tri scene služe za to i to, i ti projekti mogu konkurirati u Gradskom sekretarijatu za kulturu. Stvarno ne znam zašto svaka predstava koju rade Beogradsko dramsko, Jugoslovensko dramsko ili Atelje mora biti prepoznata kao značajna – ne mora. Može samo ona koja je stvarno značajna.

Pogreške u poznim godinama

– Ja sam upravo na rubu da napravim najveću grešku u svom životu. Sada ako pogriješim imaću problem sam sa sobom, reći ću sebi pa dobro, budalo jedna, šta si naučio za ovih 30 godina. Ja ću sebi teže oprostiti. A kad si mlad nećeš sebi mnogo zamjerati, napićeš se, naduvaćeš se i ići ćeš dalje. Godine nose 100 problema, jedna od osnovnih je što sebi mnogo toga zamjeraš. Vidiš koliko imaš godina, a ništa nisi naučio. S godinama, ti imaš i odgovornost i prema svojoj obitelji, i osim ako nisi sebični skot, nisi vlasnik svog života 100 posto. Ne možeš eksperimentišeš kao kad si mlad. I to su kompromisi koji su neophodni. Inače, upravo sad završavam jedan projekt (TV serija “Sjene nad Balkanom” prim. Aut.) I možda sam korak do nečega najboljeg što sam učinio, a možda svoje najveće pogreške. U svakom smislu, i produkcionom i kreativnom.

Kurir.rs

ISKRENA ISPOVIJEST Dragana Bjelogrlića: Na pragu sam najveće pogreške u svom životu …

| Kultura, Slider, Vijesti, Život i Stil |
About The Author
-