DANAS JE KONZUMERIZAM JEDINA RELIGIJA! Dževad Karahasan: Imate ove monstrume koji posjeduju sve, te milione i milijarde ljudi bez ičega koji mogu prodavati svoju radnu snagu, svoje tijelo i očajanje, kao mi danas

Dževad Karahasan ističe kako je književnost izuzetno važna – ona je najviša forma saznanja koju uopšte možemo imati, a jednog civiliziranog društva bez književnosti nema i ne može biti.

 

“Otkako postojimo kao ljudi, mi činimo tri stvari – hranimo se, vodimo ljubav i pripovjedamo. Bez to troje nas kao ljudi nema – toliko je, po mom najgrubljem uvjerenju, književnost važna”, navodi Karahasan za Klix.ba i dodaje kako je za njega pisanje uvijek bilo nekakav skroviti, tihi razgovor sa odsutnim sugovornikom.

Prodaja papirnatih, štampanih knjiga na zapadu raste, a ona kao takva, vjeruje naš sagovornik, nikad neće propasti.

“Postoje stvari koje su se prvi put pojavile u svom savršenom, konačnom obliku, stvari koje se više ne mogu usavršavati. Takve su vam stvari recimo makaze, one se ne mogu popraviti – kad su se prvi put pojavile, makaze su bile savršene. Takva je stvar i sa knjigom”, navodi Karahasan i dodaje kako je knjiga konačan, perfektan, najbolji mogući oblik za čuvanje našeg sjećanja – intimnog, ličnog i kolektivnog, kao i za čuvanje naših znanja i pohranjivanje vremena.

“Knjiga je svojevrstan magacin, magaza u kojoj čuvamo vrijeme. Bolju magazu ne možemo izmisliti.”

Komentarišući vrlo čestu opasku i komentar kako je umjetnost posve suvišna u svijetu u kojem ljudi “nemaju šta da jedu” i kako je ona rezervisana samo za one koji su zadovoljili svoje temeljne egzistencijalne potrebe, prisjeća se:

“U februaru ’93. godine, dolazi mi čovjek u posjetu – donio mi dvije kutije cigareta, kao dar i sredstvo da mi se zahvali za roman ‘Istočni diwan’. Kaže: ‘To mi je spasilo život, spasilo mi pamet’. Ljudi su u ratu čitali više nego ikad. Uopće nije istina da ljudima umjetnost treba onda kad su zadovoljili sve potrebe. Kad su zadovoljili sve potrebe, ljudima umjetnost ne treba jer ne trebaju više ni oni samima sebi. Sit, dobro napojen čovjek koji se smjestio i udobno spava, ne pita se o sebi. Umjetnost treba čovjeku koji osjeća plemenitu, otmjenu nelagodu zbog svog postojanja, koji se pita o sebi. Uopće nije tačno da umjetnost postaje važna kad smo zadovoljili sve, umjetnost postaje važna dok se pitamo o sebi. Umjetnost nije egzistencijalna, ali jeste esencijalna potreba. Mi bez umjetnosti možemo preživjeti, ali ne možemo biti ljudi.”

 

Jedina religija danas je konzumerizam

Karahasan ističe kako je čovjek biće transcendencije, biće blagoslovljeno ili prokleto duhom, te kako se upravo tom biću obraćaju književnost i klasične religije. U suvremenoj pak epohi, onoj u kojoj mi danas živimo, postoji jedna religija – konzumerizam.

“Kupiti i potrošiti – transcendencija je u takvom svijetu nezamisliva. Današnje društvo se obraća našim snovima, ne više nama. Mediji se oblikuju u skladu sa našim snovima o ljepoti, udobnom životu, a ne u skladu sa našim stvarnim životom. Sve forme javnosti koje danas imamo proizvode nekakav željeni svijet, ne predstavljaju stvarni svijet. Zato danas nemate filozofiju i književnost u klasičnom smislu, ono što se danas prodaje pod filozofiju i književnost samo je brbljanje nekakvog mogućeg ja koji opet sebi brblja o sebi”, pojašnjava Karahasan i dodaje kako su to relativno kratkotrajni periodi, te kako se ta stanja potpunog raspada javljaju onda kad je jedna kultura potpuno na izdisaju.

Na upit o tome šta dolazi, odgovara:

“Iako ih mi danas ne vidimo, klice buduće kulture već postoje. Na zapadu već imate veoma brojne grupe mladih ljudi koji odbijaju vrijednosti konzumerističkog društva. On ne pristaje raditi da bi zarađivao mnogo, on hoće da zaradi onoliko koliko mu treba. On ne pristaje život straćiti na karijeru, on hoće da živi. On ne pristaje na privide, on hoće svoj život.”

“Ja kad počinjem saradnju sa novom generacijom studenata, uvijek održim jedan te isti govor. Kažem: ‘Na nastavi kod mene je haman sve dozvoljeno, strogo je zabranjena samo jedna stvar – unaprijed se slagati sa mnom. Molim vas, nemojte se sa mnom slagati, nemojte mi vjerovati na riječ, budite nepovjerljivi, skeptični, provjerite ono što vam govorim, bunite se, polemizirajte sa mnom, raspravljajte.’ Prije tridesetak godina, studenti su uživali u toj slobodi da se sa mnom svađaju. Unazad 15, 20 godina to više nije slučaj. Studenti očekuju da dobiju što je moguće prije i što je moguće kraće formuliranu i ljepše upakovanu konačnu istinu koju bi kupili, stavili u džep i mirno išli ‘ća. Mislio sam da je to kod nas posljedica ratnog iskustva – naš se svijet srušio, ostali smo na vjetrometini u svijetu koji se ljulja, nema više jasnih oblika – ali ne. U Berlinu je isto tako, u Bazelu sam radio sa doktorantima – isto je tako. Imam dojam da dolaze generacije ljudi koji su se maksimalno prilagodili, ljudi koji su prilagodljivi do bezumlja. To može imati loše strane, dobre strane, ne očekujte od mene da to vrednujem, ja samo konstatujem kako je to tako.”

U razgovoru za Klix.ba, bh. književnik navodi kako vrijeme u kojem živimo ima čitav niz zajedničkih osobina sa tzv. ranim Srednjim vijekom, periodom koji je bio vrijeme potpune i totalne privatiziranosti svega, vrijeme u kojem su pojedinci posjedovali šume, rijeke, plodno tlo, kao i životinje koje žive u šumama i rijekama.

“Tako je i danas. Liberalna ekonomija je privatizirala sve – vodu, plaže, a čim nađu način da to tehnički izvedu, privatizirat će zrak, sunčevu svjetlost, ljubav… Imate ove monstrume koji posjeduju sve, te milione i milijarde ljudi bez ičega koji mogu prodavati svoju radnu snagu, svoje tijelo i očajanje, kao mi danas. Druga očigledna, upadljiva sličnost je povlačenje duha znanja izolirane, iz društva izdvojene ambijente. U zapadnoevropskom Srednjem vijeku su to bili samostani, danas su to poneki pravi univerziteti. Treća očigledna, upadljiva sličnost naše epohe sa Srednjim vijekom je pojava fundamentalizama, ljudi koji vjeruju da će sa malo znanja zamijeniti odsutnost vjere. Oni toliko ne znaju da su mogli sebe fanatizirati i uvjeriti da posjeduju konačnu istinu.”

 

“Monstruozni san o trasparentnom čovjeku”

Na upit o tome kako komentariše tehnološke trendove, internet, društvene mreže i fenomen u kojem je privatno postalo javno, Karahasan odgovara:

“Ja vam o tome, bogu hvala, ne znam baš ništa. Nemam mobilni telefon, nemam Facebook, Twitter, ne znam šta je Linkedin… Ovo što se događa danas je ************ javnosti. Kao što ljudi u klasičnoj pornografiji lažu da je moguć dodir dvaju ljudskih bića koji bi bio čista tjelesnost i uvjeravaju nas da je intimni život dvoje ljudi stvar čiste gimnastike, odnosno tehnike, tako društvene mreže i mediji uvode jednu socijalnu, javnu pornografiju u kojoj ljudi izlažu pogledima svih svoju intimu, traume, snove… Tjelesnom dodiru mora prethoditi ili slijediti dodir duša, misli, duhova, osjećanja… Ne može naša komunikacija biti svedena na nešto što je čista tehnika”, pojašnjava naš sagovornik i dodaje kako je ************ javnosti gora od zločina, te kako je u pitanju najmračniji totalitarizam koji se ikad u historiji ljudskog roda pojavio.

“Temelj te pornografije javnosti je monstruozni san o trasparentnom, prozirnom čovjeku. Rođenje i smrt su tajna, oni ne mogu biti prozirni, svaki čovjek, da bi bio cijel čovjek, mora imati neku tajnu u sebi, mora imati nešto što samo on zna. Ako naše privatno postane javno, nas više nema. Ako moji najdublji strahovi postanu javni, mene više nema”, navodi književnik i dodaje kako je san o prozirnom čovjeku najmorbidniji totalitarni san koji se pojavio u historiji čovječanstva i taj san je danas pred ostvarenjem.

“To što ti monstrumi, kreatori prozirnog svijeta, najmorbidnijeg totalitarnog sna rade je doslovno teror statistike, teror privida. U temelju toga leži ideja industrijske proizvodnje ljudi prema modelima – model ‘uspješni’, model ‘rasplodno meso’, model ‘kompleti rezervnih organa’, model ‘poslušnici’, model ‘vojnici’… ljudi koji su rođeni u takvom vremenu vjeruju kako su oni industrijski proizvod, a nisu.”

Osvrćući se na komunikaciju putem društvenih mreža i iluziju bliskosti i povezanosti među ljudima u virtuelnim, online zajednicama, Karahasan ističe:

“Čovjek je biće koje ima tijelo, osjećanja, dušu, duh, prošlost, pamćenja, sjećanja, iskustva. Prijatelj ste s onim s kim možete komunicirati na barem pet od devet slojeva na kojima ljudi jedan s drugim uspostavljaju kontakt. Kako ja mogu razgovarati o svojim problemima s nekim s kim se nikad nisam sreo? Postoje sadržaji koje vam ja mogu saopćiti jedino dodirom. Ja jedino tako što ću vam stegnuti ruku mogu reći ‘Tu sam, nisi sam’. Kako da vam stegnem ruku preko mobitela?”, ističe naš sagovornik i dodaje kako postoje sadržaji koje možemo saopćiti samo onima s kojima dijelimo neka iskustva. Ne možemo znati iskustva nekoga koga nikad u životu nismo vidjeli, a internet nam omogućava upravo takvu iluziju.

 

Obnovimo svoju sposobnost da razgovaramo jedni s drugima

U svijetu u kojem je privatno postalo javno i u kojem su se ljudi otuđili jedni od drugih, bh. književnik smatra kako je važno da obnovimo sposobnost da razgovaramo jedni s drugima.

“Ljudi su bića jezika, a dijalog je nešto što se događa između dva subjekta, on postoji samo između ‘ja’ i ‘ti’. Ja vidim, prepoznajem i priznajem tebe kao subjekt i ti vidiš, prepoznaješ i priznaješ mene kao subjekt. Mi se jedno drugom otvaramo s punim pravom da se ne složimo, da različito mislimo, osjećamo… zahvaljujući tome, potvrđujemo jedan drugog”, pojašnjava Karahasan i dodaje kako niko od nas ne može saznati sebe dok je zatvoren u sebe, te kako se moramo otvoriti drugome da bismo prepoznali sebe.

“Mi ljudi možemo znati sebe samo zahvaljujući drugome i kad bismo obnovili razgovor, svoju sposobnost da jedni druge slušamo, kažemo kad se ne slažemo, a da od toga ne pobjesnimo… Da jedni druge ozbiljno uzmemo. Primijetili ste da mi, kako se sretnemo s nekim, zalijepimo ga neodmjerenim komplimentima da ga ne bismo morali uzeti ozbiljno, da se ne bismo morali njime baviti. A bolan ne bio, čime ću se baviti ako ne drugim ljudima? Ima li nešto bolje, ljepše, svetije?”, pita se Karahasan.

Kad izgubimo druge ljude, radost zbog drugih ljudi i sposobnost da se drugima radujemo, mi povjerujemo da smo mi naš posjed, karijere, da smo sebi dovoljni i dogodi nam se ono što se dogodi drvetu kad mu presječete korijen i odvojite od okolnog svijeta – počnemo se sušiti.

“Čovjek se ne može radovati sebi, radujemo se uvijek drugome. Čovjek ne može voljeti sebe, volimo drugoga. To koliko nam je drugi važan, to zaboravljamo”, ističe Karahasan na kraju razgovora za Klix.ba.

(Global CIR/Klix)

DANAS JE KONZUMERIZAM JEDINA RELIGIJA! Dževad Karahasan: Imate ove monstrume koji posjeduju sve, te milione i milijarde ljudi bez ičega koji mogu prodavati svoju radnu snagu, svoje tijelo i očajanje, kao mi danas

| Bosna i Hercegovina, Intervju, Kultura, Slider |
About The Author
-