Šta muslimani Bosne i Hercegovine očekuju od Papine posjete našoj zemlji?

 

papa-franjo4-658x385

Piše Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba

 

Ne treba gajiti nikakve iluzije: posjeta pape Franje našoj zemlji u biti je važan politički, a ne samo vjerski događaj. Za zemlje Zapada koje su jē priznale kao nezavisnu i suverenu državu, Bosna i Hercegovina je i dalje „maybe država“, moguća država u punom smislu te riječi; Zapad ne zna šta bi sa njom – zbog relativne većine muslimana u njoj, s jedne strane, i zbog „velike granice“ koja puca preko naše zemlje, gdje se premrežavaju interesi EU, SAD, Vatikana, Turske i Rusije, s druge strane. Zvanično, zemlje Zapada ne vode kršćansku/hrišćansku, vjersku politiku, ali one nikada ne odustaju od interesa kršćanstva/hrišćanstva (Ali Mazrui). Prema tome, kao muslimani Evrope, ne možemo a da sa najvećom pažnjom ne pratimo šta nam to donosi Papa. Kao „Svijet u malom,“ Bosna i Hercegovina sa svoja dva miliona muslimana ima posebnu, specifičnu težinu za, uvjetno rečeno, muslimanski Istok i kršćanski Zapad. U vrijeme kada su odnosi između ta dva svijeta zategnuti kao možda nikada u posljednjih pedeset godina, Papina posjeta našoj zemlji mogla bi – i nadamo se da hoće – koliko-toliko relaksirati te odnose. Ili će ih još više zategnuti?

Papina posjeta je samo nastavak „djelovanja“ Drugog vatikanskoga koncila (održanog u Rimu od 1962. do 1965.g.). Evo kako je o tome koncilu pisao jedan od vodećih katoličkih teologa u Hrvata Tomislav Šagi-Bunić (1923.-1999.) u svojoj poznatoj knjizi eseja Ali drugog puta nema (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, II.izd., 1986.). Ovaj katolički mislilac se slaže s konstatacijom da je to bio „najveći od svih koncila“ kojim je načinjen „zaokret veći nego ikad u crkvenoj povijesti“ – zato što je to biokoncil koji je najavio djelovanje Crkve u narednom, trećem mileniju. „Prva dva tisućljeća,“ zapisao je ovaj teolog, “Crkva je sebe unutrašnje učvršćivala, a prema vani – prema svijetu i prema svemu što se pod taj pojam može staviti – nastupala je sa svojevrsnom rezerviranošću, suzdržanošću, pa i strahom, čuvajući se i braneći… Kroz dvije tisuće godina borila se Crkva za pojedinca, sada treba da poduzme borbu za svijet i za sva njegova dobra kao takva! …Sada Duh koji govori kroz Crkvu sabranu na Koncilu naređuje da se poduzme ovaj grandiozan zadatak: staviti sebe u službu spasenja svijeta kao cjeline i svih njegovih dobara, snagom Otkupljenja koje nosi u sebi“ (18. i d.).

U prošlom stoljeću Crkva je najveći izazov imala u „masovnoj ateizaciji“; ovo stoljeće futurolozi navješćuju kao stoljeće vjere. Mnogo prije njih to je učinio Drugi vatikanski koncil koji se, u posebnim izjavama, obratio čitavom svijetu, njegovim „cjelinama“, gdje je, uz jevrejsku, budističku i hinduističku, svrstana i ona islamska/muslimanska cjelina. Savremeni svijet više nije „jedan i jedinstven“; nikakvu „krivu nauku“ više nije moguće izolirati niti (efikasno) osuđivati; „danas i nije tako velika opasnost za duše koja dolazi iznutra, od samih nekih kršćana koji bi i dalje htjeli ostati kršćani, već ta opasnost dolazi izvana, iz svijeta kojiviše nije ili još nije kršćanski“ (18.). Za razliku od svih dotadašnjih 20 odbrambenih koncila, Drugi vatikanski koncil se, dakle, obraća „svemu čovječanstvu“; on „otvara diskusiju“ sa Drugim; on je „koncil dijaloga“,koncil „brige za čovjeka i oko čovjeka.“

Svoje otvaranje prema drugim religijama, svoj aggiornamento, Drugi vatikanski koncil – kao i docibilfilii Tomislav Šagi-Bunić – postavio je nekako na paternalističkoj osnovi. (Pogledajmo, npr., ove Šagi-Bunićeve rečenice: “A ipak tih zaista ljudskih vrednota ima, dapače u nekim religijama, npr. u islamskoj religiji, i ne može se reći da je Bog sve te narode ostavio posve bez svoje pomoći i svoje milosti. Sve ono pozitivno što se u različitim kulturnim i religioznim krugovima čovječanstva nalazi i djeluje treba držati pripravom za Evanđelje“, 265.). Drugi su usputni, slučajni sudionici ljudske povijesti?… Ili temporalni, sa ograničenim trajanjem u njoj? Iako bi oni koje su zmije ujedale pa se i guštera boje mogli donositi i ovakve zaključke, to nigdje nije rečeno u dokumentima ovog najvećeg kršćanskog događaja u XX.st., niti se to njima implicira. To doista nije ona srednjovjekovna Crkva! Danas je to otvorena Crkva, koja se kritički odnosi čak i prema nekim intervalima svoje povijesti (prisjetimo se samo da je 1992.g., petsto godina nakon eksterminacije muslimana i jevreja iz Španije, zatražila oprost i od jednih i od drugih za zločine koje je na njima počinio njezin Sveti Oficio ili Rimska Inkvizicija!).

U Izjavi o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama nazvanoj Nostra aetate Jevreji su označeni kao „Crkvi najbliža religiozna grupa“, kao „nosioci starozavjetne objavljene religije koji nisu povjerovali u dolazak obećanog Spasitelja u Isusu Kristu“, a progoni i mržnja prema njima „u nedavnoj prošlosti“ ne mogu se – piše Šagi-Bunić – opravdati „evanđeoskom poviješću.“ A o islamu i muslimanima ovaj koncil se očitovao ne samo uNostra aetate nego i u svome glavnom dokumentu, konstituciji o Crkvi pod naslovom Lumen gentium (čl. 16.). Onaj dio Nostra aetate (3.paragraf) u kome se govori o nama, muslimanima, toliko je značajan da ga vrijedi citirati u cijelosti: “Crkva s poštovanjem gleda također na muslimane, koji se klanjaju jednome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, Stvoritelju neba i Zemlje, koji je ljudima govorio, čijim se tajnim odlukama cijelom dušom nastoje podložiti, kao što se Bogu podložio Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva. Isusa, koga doduše ne priznaju Bogom, ipak časte kao proroka, i poštuju njegovu djevičansku majku Mariju, koju kadikad također pobožno prizivaju. Povrh toga iščekuju Sudnji dan, kad će Bog sve ljude uskrisiti i platiti im po djelima. Zato oni cijene ćudoredni život, te Boga poštuju ponajviše molitvom, milostinjom i postom. Ako su tokom stoljeća između kršćana i muslimana nastali ne mali razdori i neprijateljstva, Sveti Sabor sve potiče da zaborave na ono što je bilo, pa da se trude kako bi se iskreno međusobno razumjeli, te kako bi zajednički štitili i promicali za sve ljude socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu.“

Šagi-Bunić se ovako osvrće na takoncilska očitovanja o muslimanima: “Na to bi morali postati posebno pozorni katolici u našoj zemlji (vjerovatno misli na ondašnju Jugoslaviju – Dž.L.). Imamo među nama veliku skupinu muslimana koji su nam po krvi braća i govore istim našim hrvatskim jezikom. A dosad nije učinjeno tako reći ništa u smjeru otvaranja dijaloga u religioznim pitanjima između katolika i muslimana“ (267.).

Mi ne znamo kako je moguće voditi dijalog „u religioznim pitanjima“ između bilo koje dvije ili više religioznih „cjelina“, pa i između katolika i muslimana kada je sâm Koncil insistirao na tome da otvaranje dijaloga sa nekršćanima ne znači nikakav sinkretizam religijskih istina. Isto bi rekao i Kur’an (Bog samo islam pripoznaje kao Svoju vjeru, 3,19). Ono po čemu se muslimani razlikuju od nauka Drugog vatikanskoga koncila jeste sljedeće: iako vjeruju u Aposlutnu Istinu, kao, uostalom, i kršćani, muslimani ne tvrde da su oni jedini vlasnici Istine. Kur’an kaže: O, dobitnici Objave, dođite da se okupimo oko Zajedničke Riječi! (3,64)“. „Zajednička riječ“ – zar nam ta kur’anska kovanica (kelimetunsewā‘unbejnenāwe bejnekum) ne poručuje da na kršćane i jevreje gledamo kao na nosioce Istine, bar u njezinoj osnovi? Muslimani su od početka islama i u njegovom temelju ekumenski raspoloženi prema svima koji vjeruju u jednoga Boga, Njegove Objave i vjerovjesnike te u nagradu za dobročinstvo i kaznu za zlodjelo na Sudnjem danu, što implicira spomenuti, ali i neki drugi ajeti. Kur’an je, čak, među svim „dobitnicima Objave“ izdvojio kršćane/hrišćane, učinivši ih saveznicima islama i muslimana: I ti ćeš vidjeti da su muslimanima po prijateljstvu najbliži oni (kršćani/hrišćani) koji podupiru Isaov Indžil / Evanđelje (5,82). Katolička crkva, međutim, zagovara ekumenizam samo među kršćanskim „cjelinama“, a u politici prema „istočnom kršćanstvu“ zagovara „disanje na oba plućna krila.“ Hm, gdje su tu muslimani?

U budućnosti, očekujemo da Vatikan iziđe iz užih okvira ekumenskog pokreta i da se – na isti način kao i prema kršćanima nekatolicima – otvori i prema islamu i muslimanima (kao i judaizmu i jevrejima, ukoliko to oni budu željeli). Ali, to je iluzija: nejma dijaloga „u religioznim pitanjima“, pa tim prije moramo razgovarati o političkim pitanjima i moramo zajedničke probleme rješavati i kao vjernici, muslimani i kršćani. Na primjer, pitanje naših identiteta na evropskom tlu i u evropskoj povijesti. Očekujemo od pape Franje da nas, autohtone evropske muslimane, kada se bude obraćao narodima koji žive u ovoj zemlji, naziva Bošnjacima, a naš jezik – bosanskim jezikom. Pokojni Tomislav Šagi-Bunić nije bio u ekumenskom duhu kada je naš jezik imenovao hrvatskim jezikom. Takvo označavanje – kao i uvijek kada se raspravlja o jeziku i jezičkoj politici! – nosi najdalekosežnije političke implikacije, o kojima ovdje, zbog i radi dobre volje, nećemo pokretati diskusiju. Voljeli bismo da papa Franjo u svome govoru koga će održati na Koševskom stadionu „Asim Ferhatović Hase“ podrazumijeva da su Bošnjaci posljednji narod na evropskom tlu – slijedom teških političkih prilika, da se razumijemo! –koji je postao nacija! Očekujemo od njega – kao čovjeka koji nosi poruku mira i slobode za sve narode, poruku iz Nostra aetate -da spomene genocid koga su na muslimanima – Bošnjacima – evropskim muslimanima -muslimanskim Evropljanima počinile hrišćanske velikosrpske vojnopolicijske formacije u periodu 1992.-1995.g., i to na temelju sudskih odluka (presudā dva međunarodna suda u Hagu, nekoliko pokrajinskih sudova u Njemačkoj i više domaćih presuda). I to genocid koji je počinjen u čitavoj Bosni i Hercegovini, a ne samo u Srebrenici, kao što uporno dokazuju bh. historici S. Čekić, M. Tokača i dr.! Očekujemo od njega da osudi udruženi zločinački poduhvat(J. Prlić i ostali) koga su katolici iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske počinili na bh. muslimanima vođeni Tuđman-Bobanovom politikom – kao što su bošnjački vjerski i politički predstavnici osudili zločine koje su u istom periodu počinile muslimanske bošnjačke vojnopolicijske formacije i vjerski esktremisti na bh. katolicima. Očekujemo od njega da ode u Srebrenicu i pokloni se pred žrtvama najtežega genocida počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – zato što i Vatikan ima svoj dio odgovornosti za ovaj genocid u Evropi! Očekujemo od njega da odbaci teze recentnih centara moći sa kršćanskog Zapada po kojima su Bošnjaci „islamski teroristi“ koji predstavljaju opasnost po Evropu pa im se, prema tome, ne smije dozvoliti da žive u sređenoj državi. Očekujemo od njega da odbaci tezu istih centara moći po kojoj je islam „neprijatelj No. 1“ za Zapad nakon kolapsa komunizma i hladnoratovskog razdoblja. Očekujemo od njega da Bosnu i Hercegovinu podrži kao normalnu državu u kojoj je sasvim moguće implementirati međunarodno pravo jednako kao i u svim državama Zapada, a ne da našu državu tretira kao „bolesnika na Balkanu.“ S tim u vezi, očekujemo od njega, kao najvećeg moralnog autoriteta na Zapadu, u njegovoj iskrenoj brizi „za čovjeka i oko čovjeka“, da od domaćih predstavnika vlasti, a naročito od političkih moćnika Zapada koji je našoj zemlji nametnuo Dejtonski mirovni sporazum, tu „rasističku svinjariju“ kako ga je ispravno nazvao bh. pisac Dževad Karahasan, zahtijeva da se u našoj zemlji, u demokratskoj proceduri, donese novi, demokratski ustav na temelju međunarodnoga prava i sa istim standardima koji važe za sve demokratske zemlje svijeta koga općenito nazivamo Zapadom. Očekujemo od njega da od političkih vladara u Bosni i Hercegovini zahtijeva da Država vrati imovinu svim vjerskim zajednicama koju su im oteli sve tri jugoslavenska režima. Očekujemo od njega da odbaci ideju o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ (cristianis ante murales) koja, u svojim različitim aspektima, čak i danas, generira sukobe između muslimana i katolika u ovom dijelu Evrope – kao što je tu ideju i praksu, u vrijeme Bobanovog divljanja, odbacivao neprežaljeni kardinal hrvatskog naroda i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine i njezinih muslimana Franjo Kuharić (počivao u miru). Očekujemo od njega da povrati višestoljetni osjećaj bratstva i prijateljstva između hrvatskog i bošnjačkog naroda koji, sve do stolovanja predsjednika Tuđmana i Mate Bobana, nisu imali težih loših historijskih sjećanja i koji i danas – nakon što se prolila nedužna krv njihove djece! – imaju duhovnomoralnog potencijala da žive zajedno, a ne u tuđmanovskoj „konsocijaciji“! – ni protiv koga, a za dobro svih. (Prije dvije godine, u anketi jednog popularnog hrvatskog magazina, na pitanje koga biste od nehrvata poželjeli za svoga susjeda, 70% Hrvata je zaokružilo Bošnjake.) Očekujemo od njega da na Bošnjake ne gleda kao na „vjersku skupinu“ (F. Mitteran), već da u njima gleda narod sa raskošnom i autentičnom kulturom koja ga – u ovim sumornim vremenima kada nad njima još visi sjenka mogućeg novoga genocida i konačnog nestanka sa evropskog tla! – svjedoči o njegovoj moći da bude i državotvoran narod. Očekujemo od njega da nedvosmisleno osudi „pravoslavno-katoličku“ (srpsko-hrvatsku) secesionističku koaliciju koja radi na uništenju države Bosne i Hercegovine, a time i bošnjačkog naroda na čitavom Balkanskom poluotoku. Očekujemo od njega da se ovdje, u Sarajevu, jasno založi za to da budući ustav Evropske unije bude kršćansko (hrišćansko)-islamsko-jevrejski ustav, budući da Evropa nijeKristendom već dom svetriju monoteističkih vjera i naroda koji su to što nazivamo Evropom gradili, i danas grade, i gradit će u budućnosti. Inšallah!

 

TBT/Kokodix.com

ANALIZA: PAPA, ZAR NEĆEŠ SPOMENUTI GENOCID NA BOŠNJACIMA?

About The Author
-